Zasvirale bi i fanfare za obnovu da je ovo lanjski listopad

Evo je, tu je! Zasvirale bi i fanfare, samo da je ovaj listopad možda - lanjski. Prva odluka o izgradnji obiteljske kuće srušene u zagrebačkom potresu, pojasnio je jučer Damir Vanđelić, stigla je iz Ministarstva graditeljstva u njegov Fond za obnovu pa posao sad, eto, može krenuti. Projekt za novo zdanje “riješit” će se do sredine prosinca, u siječnju ili veljači nalazit će se ljudi koji će je, pučki rečeno, zidati, a rok za to bit će im osam mjeseci. I opet stiže onda listopad, ali ključevi novog doma trebali bi napokon biti u rukama onih koji su 22. ožujka prošle godine ostali bez svega.

Dvije i pol godine od potresa slavit ćemo svi skupa useljenje, doći će ministar Horvat, možda bude i fanfara. Ako nešto opet ne ode ukrivo sa Zakonom o obnovi ili se Vađelićeve i Horvatove “koncepcije” ponovno ne zavade. Suvišno je uopće govoriti o tome kako čitav proces obnove ide nenormalno sporo, kako se najavljivalo da će centar metropole “postati gradilište” još lanjskog lipnja, kako je posve suludo da se do prošlog mjeseca obradilo tek tri posto predanih zahtjeva za rekonstrukcije. Apsurdno je uopće spominjati da se Zakon o obnovi donosio unatoč upozorenjima na količinu dokumentacije koju ljudi moraju predati i koja se, na kraju, pokazala kao ozbiljan problem, što zbog toga što je običnom čovjeku bila komplicirana, što zbog toga što se država dio obvezala nabaviti sama, a zbog neusklađenja zemljišnih i inih knjiga, nije bila u stanju to napraviti.

Mijenja se, zato, sad Zakon o obnovi, a Fond je dobio još jednu zadaću, da vodi računa o nekonstrukcijskim elementima zgrada, što u Zagrebu, što u Petrinji i okolici, pa će građani u studenom moći predati zahtjeve za popravak dimnjaka, krovnih vijenaca i parapeta, balkonskih zidova, krovišta. Predavat će zahtjeve otprilike za ono što su već raditi krenuli i sami jer bez dimnjaka i dijela krova godinu je dana poprilično teško živjeti pa su stanari zgrada preko svojih upravitelja digli kredite, nebi li si omogućili boravak u svom vlasništvu.

Ali ide sad sve, uvjeravao je jučer Damir Vanđelić, koji je pojašnjavao kako od predaje zahtjeva za obnovom do same izgradnje kuće treba proći otprilike dvanaest do trinaest mjeseci, a čiji je Fond ponovno pokrenuo i sve natječaje koji su ranije propadali zbog preniskih cijena arhitektonskih usluga.

Pozdravio je “ubrzavanje obnove”, kazavši kako je i dosad srušeno 11 obiteljskih kuća na području Zagreba i Krapinsko-zagorske županije, a “ugovoreni su izvođači za rušenje još 13 kuća”. Stigla je iz Ministarstva i odluka o obnovi jedne zgrade, a nada se Vanđelić i da će sve ići još brže kad sljedeći tjedan saborski zastupnici dignu ruke za novi Zakon o obnovi. Nadamo se i mi jer milijarde pristigle iz EU “vise”, a država po kontejneru s priključcima izdvaja 200 tisuća kuna u dvije godine, dok novih 55 kvadrata kuće stoji otprilike sto tisuća kuna više.

Nadamo se i jer se pet spomenutih milijardi iz Europske unije moraju vratititi, ako se ne potroše do lipnja sljedeće godine, a ono što se dosad zaista uložilo mjeri se u tek nekoliko milijuna kuna. Nadamo se i jer bi bilo lijepo opet prošetati glavnim gradom ili Petrinjom i Siskom bez straha da će nekoga komad žbuke ili crijepa nemilosrdno pogoditi u glavu. A nadaju se, napokon, prije svega, i oni koji već godinu i pol žive u hostelu, u gradskom stanu, kod roditelja, svojte ili prijatelja. Nadaju se oni koji su, prvenstveno zbog tromosti sustava, posljednjih 19 mjeseci beskućnici.