Sinjski alkari, korčulanski moreškanti, dubrovački trombunjeri, Kravat-pukovnija i slične kostimirane družine od povijesnih i kvazipovijesnih postrojbi bit će 15. veljače poredane u špalir kroz koji će pred crkvu sv. Marka kročiti predsjedničkom lentom okićena Kolinda Grabar-Kitarović da položi predsjedničku prisegu. Tako će, prema izvještajima medija, početi svečanost inauguracije nove hrvatske predsjednice.
Ima ljudi za koje je povijest počela onog dana kada je na tom istom mjestu prisegu položio Franjo Tuđman, ima i onih za koje će se 15. veljače ta kratkopamteća povijest napokon, nakon izdajničkih prekida, nastaviti. Ima onih koji misle i tvrde da je jedini temelj današnje hrvatske države Domovinski rat, a da su jedini promicatelji, pronositelji i čuvari hrvatske državnosti, nacionalnog osjećaja i ponosa hrvatski branitelji, i to ne svi, već samo oni okupljeni u šatoru u Savskoj.
Strossmayerov 200. rođendan
Sve njih, naravno, ne treba zanemariti i podcijeniti. Ali, mnogo je veći problem u putem medija kreiranoj javnosti i stvarnosti koja sve ostalo i sve ostale zanemaruje i prešućuje. Problem je u tome što se u taj šator, na cestu i na Facebook, odlazi po mišljenje o svim relevantnim pitanjima. Zagrebački Gornji grad, međutim, priča jednu drugu, drugačiju i mnogo dulju priču. Neki dan priuštio sam si lijepu zimsku šetnju tim Gornjim gradom. Počela je muzikološkim predavanjem u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe u Opatičkoj 18, u zgradi s predivnom Preporodnom dvoranom, važnom mjestu na kojem je 1848. godine počela povijest suvremenog hrvatskog parlamentarizma.
Tamo, u Narodnom domu hrvatskih Iliraca, prihvaćena je 25. ožujka te 1848. godine politička peticija poznata kao Zahtijevanje naroda. Bila je to povelja o slobodi, samostalnosti, ravnopravnosti, jednakosti, kulturi, socijalnoj i društvenoj pravednosti. Ima elemenata u kojima je taj dokument napredniji i od današnjih zakona te državnog i društvenog ustroja Republike Hrvatske. U toj je zgradi bilo i prvo sjedište Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, institucije čija povijest nije počela s promjenom imena u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, nego je pod njim samo nastavila za hrvatsku kulturu neprocjenjivo važan rad.
Malo niže u Opatičkoj ulici, prema Saboru i Kamenitim vratima, dvije zgrade naslonjene jedna na drugu danas na posebno aktualan način svjedoče o davno postavljenim i još uvijek živim, ma koliko god zatajivanim i prešućivanim temeljima europske i hrvatske kulture. Zgrada Hrvatskog instituta za povijest na pročeljima svoja dva krila ima istaknute dvije biste: Aristotela i Platona. Ako ta imena danas više ništa ne znače dobrom dijelu kulturno i obrazovno zapuštenih Hrvata, barem se nadam da na njih sa svojim novoprobuđenim nacionalnim ponosom i trunkom europske kulturne (samo)svijesti svaki dan pogledaju zaposlenici grčkog veleposlanstva u zgradi do Instituta za povijest.
Na dan te moje šetnje, baš dok se u Đakovu, ako bismo sudili po interesu te naše javnosti, također potiho, proslavljao veliki jubilej 200. godišnjice rođenja velikog Josipa Jurja Strossmayera, bio sam i u njegovoj palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U lijepom klasicističkom atriju te su večeri svirale čak i orgulje na kojima je Pavao Mašić svirao najnoviju skladbu za orgulje akademika Anđelka Klobučara pod naslovom Hommage a Bach. Prigoda je također bila važna i svečana. Akademik Nikša Gligo i muzikologinja Hana Breko Kustura predstavljali su novo diskografsko izdanje, na kojem treba osobito čestitati Croatia recordsu. Riječ je o dvostrukom CD-u koji donosi 12 odabranih antologijskih skladbi za orgulje iz preko pola stoljeća dugog skladateljskog rada Anđelka Klobučara.
Osim što je svirao, Pavao Mašić je i govorio, ne samo kao izvođač, nego i kao urednik, producent i autor, kako ga je Nikša Gligo nazvao, besprijekornog teksta u knjižici tog diskografskog izdanja. Okružen brojnim kolegama akademicima te ostalim poštovateljima, u publici je, sa sebi svojstvenom skromnošću i samozatajnošću, zaslužene pohvale na svoj račun slušao i sam Anđelko Klobučar. Čovjek je to koji svojim skladateljskim opusom i sviračkom virtuoznošću koja je godinama slapovima glazbe i zvuka iznutra oplemenjivala i blagoslivljala zagrebačku katedralu, bez velikih riječi obogaćuje svoju i našu Hrvatsku, njenu glazbenost, njenu kulturu, njenu povezanost s uskomešanim svijetom i beskrajnim svemirom.
Ta uzvišena Hrvatska orguljaša, skladatelja i akademika Anđelka Klobučara danas je više nego ikada prije zatajena, prešućena, neopjevana i utihla.
Udica za ribice lude
Ne može se odrediti dan i mjesto kada je odlučeno da su takve jedinstvene umjetničke pojave Hrvatskoj i Hrvatima nebitne i nezanimljive. Možemo samo ustanoviti da je to proces koji traje, proces kojim se u zapećak getoiziranih i skučenih kulturnih vijesti guraju ljudi i djela takvih plemenitih i nadarenih ljudi kakav je, samo jedan od mnogih, Anđelko Klobučar.
Glas i glazbu takvih ljudi, mnogo mlađih, moglo se čuti nedavno i u Hrvatskom glazbenom zavodu na koncertu baritona Krešimira Stražanca i pijanista Danijela Detonija. Na programu su, sasvim ravnopravno uz remek-djela Johannesa Brahmsa, bile i tri popijevke Vatroslava Lisinskog. Među njima i popijevka "Ribar" na stihove Petra Preradovića. O, kako su samo i danas živi i znakoviti ti stihovi: "Ribice lude, hodite amo, ribice, kuda bježite tamo! Meka je slatka, udica tanka, a živjet krasno na zemlji vanka."
Hrvate se i danas tako mami da zagrizu šarene udice zastava, uniformi, lenti, busanja u prsa, velikih riječi i pompoznih rituala, pa da onda krasno živimo "na zemlji vanka", izvan svoje povijesti koja se briše i zaboravlja, na suhom i besplodnom tlu zavodljivih političkih i nacionalnih (samo)obmana. S velikom se dozom nacionalnog mazohizma ovih dana na neupućen, populistički i politikantski način raspravlja o haaškoj presudi o međusobnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid. Za to vrijeme, već godinama, Hrvatska i Hrvati sami nad sobom provode kulturocid zatajivanjem vlastite povijesti, kulture, umjetnosti i znanosti te svih onih u njima sadržanih vrijednosti, velikodušnosti i plemenitosti koje pomažu pojedincima i narodima da sagledaju te prevladaju kako drugima nanesene tako i od drugih pretrpljene nepravde, zločine i nesreće. Već nas je Preradović upozoravao da je to put bez povratka: "Ribice lude, kušajte samo, kako je ovdje bolje neg tamo – kušajte jednoć, tako mi sreće, znam da ni jedna vratit se neće!"
More duha nam presušuje, ali dok postoji i posljednja lokva u njoj se može pronaći utočište pameti, mudrosti, ljudskosti i razuma. Svi smo pomalo krivi što se novim naraštajima uskraćuje prilika da čuju i iskuse nešto od tog bogatstva i vrijednosti bez kojih nam preostaje samo koprcanje na suhom, do izumiranja duha i pameti.
>>Tajna Božjeg utjelovljenja ispričana glazbom Bacha, Mozarta i Beethovena
>>Još uvijek je poučna priča o traženju pravde i imenovanju krivaca za Prvi svjetski rat