'Zavolio sam tog dječaka, ljuti me kad kažu da sam prigrlio Isilovca'

Prijateljstvo kakvo su sklopili branitelj Branko Škrtić i sirijski dječak Mahmoud Fahel možete gledati samo u filmovima ili pročitati u romanima. Na rijeci Korani, gotovo svaki dan 12-godišnji sirijski azilant Mahmoud i 62-godišnji Branko Škrtić iz Karlovca, koji je 1991. godine ustrojio 3. bojnu 2A brigade Gromovi u Dugoj Resi i postao njezin prvi zapovjednik, šeću, igraju nogomet, pričaju viceve, pecaju ribe i tako razbijaju predrasude i pokazuju da prijateljstvo ne poznaje vjeru, naciju ni godine.

Mahmoud me dočekao na balkonu i odmah me pozdravio i na arapskom i na hrvatskom. Još nisam ni ušao u zgradu, a već mi je dao na znanje da sa mnom želi razgovarati samo na hrvatskom jer, kako kaže, on je i Hrvat, Karlovčanin.

– Jako sam sretan u Hrvatskoj. Još sam sretniji što sam upoznao prijatelja Branka. Neću reći da mi je kao otac jer ja imam oca, već da mi je pravi prijatelj na kojeg se mogu uvijek osloniti – govori Mahmoud koji je u kolovozu prošle godine sa svojom obitelji, ocem, majkom i troje braće, došao iz Turske u Hrvatsku u sklopu programa EU o razmještanju migranata u europskim zemljama.

I prije smo voljeli Hrvatsku

– U Alepu su se vodile jake borbe, stalno se pucalo, nije bilo struje, vode... Bio sam mali, ali sjećam se svega i teško ću to zaboraviti... zvukove aviona, raketa, pucnjavu. Svi naši susjedi svakodnevno su nekoga gubili u tim borbama. Tata i mama su odlučili, zbog nas, otići i spasiti se. Pobjegli smo u turski grad Gaziantep. Na početku nam je bilo dobro jer smo pobjegli iz rata. U Gaziantepu nije bilo pucnjave, imali smo vodu, struju i hranu. Živjeli smo tako šest godina. No što smo dulje ondje bili, svaki dan postajao nam je sve gori. Djeca su nas počela tući i vrijeđati. Mog su brata tukli iako je imao slomljenu nogu. Tata je radio, ali su ga prestali plaćati – govori nam Mahmoud kojemu se pritom u velikim crnim očima pojavila krupna suza.

– Kad su nam rekli da ćemo ići u Hrvatsku bio sam jako sretan. Volim nogomet, a moj je idol Luka Modrić. Sad sam tu navijač Dinama i kada prođe koronavirus učlanit ću se u Bad Blue Boyse. Obožavam sve igrače, Petkovića, Ademija, Oršića. Volio bih da me jednom pozovu na utakmicu, da ih uživo gledam. Tada bih im mogao i doviknuti kako da trče. Još kada bih dobio dres Petkovića, to bi bilo zakon – govori Mahmoud naslonivši glavu na Brankovo rame, pitavši ga: – Je l’ tako, prijatelju?

Mahmoud, koji je prije dolaska u Karlovac tri mjeseca boravio u Kutini, najbolje govori hrvatski jezik u svojoj obitelji. Kada pjeva hrvatsku himnu, sa svojim specifičnim naglaskom, to je melem za uši.

– Moram dobro naučiti hrvatsku himnu jer jednog dana kada zaigram za hrvatsku reprezentaciju morat ću je znati pjevati – ozbiljno i samouvjereno govori Mahmoud, siguran da će se ubrzo upisati u Dinamovu školu nogometa i potrčati na maksimirskom stadionu.

Mahmoud pohađa Osnovnu školu “Braća Seljan” u Karlovcu i završio je peti razred s odličnim. Kaže da je jako sretan u školi, voli učiti i ima puno prijatelja s kojima se druži i nakon škole.

– Tu u školi mi se ne rugaju kako su to radili u Turskoj. Svi me vole i pomažu mi u učenju – govori Mahmoud, otkrivši nam da je jako zaljubljen u jednu djevojčicu, ali i da se stidi to joj priznati. Na tajnu koju nam je Mahmoud otkrio njegov se prijatelj Branko slatko nasmijao dajući mu prijateljski savjet.

– Sad imaš priliku pohvaliti se curi da si bio na moru i naučio i plivati... tako ćeš je osvojiti – smiješeći se kazao mu je Branko.

– Zavolio sam tog dječaka na prvi pogled. Još se sjećam njegova prestrašenog lica kad je izlazio iz kombija koji ih je dovezao u Karlovac. Maleni, sitni dječak pognute glave odmah mi je prirastao srcu – govori Branko Škrtić, veteran Domovinskog rata poznat u braniteljskoj populaciji.

– Prvi kontakt s Mahmoudom bio je prije tri mjeseca kada su ih dovezli kombijem. Bio sam ispred zgrade i vidio da dolaze obitelji s Bliskog istoka. Čim su izišli iz kombija, poželio sam im dobrodošlicu i rekao da se mogu dobro osjećati jer će ovdje biti prihvaćeni od svih nas. Suosjećao sam s njima jer su to ljudi koji su u Siriji prošli pakao, a meni su se odmah vratile slike naših izbjeglica iz Domovinskog rata. Odmah su mi pružili ruku i zahvalili na dobrodošlici i tako je počelo naše prijateljstvo. Mahmoud jedini od njih dobro zna hrvatski. Svaki dan kada je išao u školu i nazad pitao bih ga ga kada će doći do mene, a on bi uvijek odgovarao “sutra”. Nisam htio forsirati jer sam primijetio da osjeća nekakav strah. To je trajalo dva tjedna, sve dok nije stekao povjerenje u mene. Nakon što je prvi put ušao u moj stan, to mu je postala svakodnevica. Svaki dan dolazi k nama, a i mi posjećujemo njegovu obitelj – govori Branko, kojeg smo pitali za specifičnost prijateljstva s Mahmoudom s obzirom na to da on ima 62 godine, a Mahmoud je 12-godišnji dječak i čak je mlađi i od Brankovih unuka.

– Kako ljubav tako i prijateljstvo ne poznaje godine, vjeru i naciju. Razumijem ljudsku psihu i znam kada je dijete izgubljeno, napaćeno i kada je prošlo pakao. Sve oko njega bilo mu je nepoznato. Htio sam mu pokazati da su naši osjećaji prema njemu prijateljski. Nas dvojica razgovaramo o svemu, o životu, nogometu, curama, ponekad čak i o politici, iako o tome baš i ne voli razgovarati – govori Branko i dodaje:

– Sjećam se dana kada je došao, bilo je hladno, a on je bio u nekim laganim tenisicama. Nabavio sam mu dobre tenisice. Kada sam ga pitao kako ćemo komunicirati, kazao je da nema mobitel. I to smo riješili, kupio sam mu mobitel. Jednom prilikom kada je bio kod nas, sa suprugom Anom razgovarao sam o tome da ćemo za vikend ići na more. Mahmoud mi je rekao da on nikada nije bio na moru te me pitao bi li mogao ići s nama. Rekao sam mu naravno da može, ali samo ako mu roditelji to dopuste. Taj dan Mahmoud me sav sretan nazvao u ponoć i rekao da je dobio dopuštenje roditelja. Tri smo nezaboravna dana proveli u vikendici u Dugoj uvali gdje je Mahmoud u to kratko vrijeme naučio i plivati. Bio sam toliko sretan što smo mu vratili osmijeh na lice koji nije skidao tri dana. Taj njegov smiješak mi je najveća nagrada od Boga – govori Branko, koji ponekad, kaže, mora biti i grub prema ljudima koji vrijeđaju Mahmouda.

– Jako mi je žao što neki bezosjećajni ljudi govore da sam prigrlio malog isilovca. Nažalost, to su neobrazovani i neuki ljudi koji ne poznaju drugu kulturu. Kao dječak sam naučio da je onaj koji poznaje druge kulture bogat čovjek. Iako to nije u mojoj prirodi, ponekad se ne mogu suzdržati da takve ljude ne pošaljem u onu stvar. Dok sam živ, neću nikome dopustiti da vrijeđa moje prijatelje! – odrješit je Branko.

– Mahmoud može reći da ima dvije mame. Svoju mamu Nakhlu i moju ženu Anu. Time najviše profitira. Kad mu mama nešto skuha što mu se ne sviđa, dođe k Ani i izbori se za sebe. Ali i obratno. Kada dođe k nama i ne sviđa mu se ručak, odmah pohita k mami – smijući se govori Branko.

Mahmoudov otac Naser nedavno se zaposlio u tvornici vatrogasnih cijevi. Jako je zadovoljan životom u Hrvatskoj. Iako, dok su ih popisivali, nisu znali u koju će zemlju ići, no kada su kasnije saznali da idu u Hrvatsku bili su jako sretni.

– Čovjek koji hoće raditi, svuda može raditi i živjeti. Bila to Njemačka, Švedska, Italija ili Hrvatska. Nisam došao da steknem bogatstvo, već da živim u miru i dostojanstveno i da moja djeca idu u školu i ne pate – govori Naser koji živi u stanu koji mu je država dala na korištenje na dvije godine dok ne stane na noge.

Branko je dječakov zaštitnik

– Dvoje djece mi je odraslo i žive u Dugoj Resi. Nažalost, dvije kćeri ostale su mi u Turskoj. Što ćete! Takva nam je sudbina. Bitno da smo živi i zdravi, to je najvažnije. Živimo skromno, kako smo živjeli i u Siriji. Osim Mahmouda s nama živi i sin Mohamed. I polako se snalazimo – govori Naser priznajući da se gotovo i ne mora brinuti za svoga najmlađeg sina Mahmouda jer se za njega, kaže, brine Branko.

– Branko je pravi Mahmoudov zaštitnik. Što god Mahmoud spomene, Branko mu ispuni. Jako sam mu zahvalan na svemu. Nikada nismo vjerovali da ćemo imati susjede poput njega i njegove obitelji. On, ali i ostali Hrvati divni su ljudi. U Turskoj smo imali mnogo neprilika, a ovdje smo gotovo godinu dana i nismo imali problema ni neugodnosti – govori Naser kojem je, kaže, najveća prepreka jezik.

– Govorim turski, arapski i kurdski, ali hrvatski mi je jezik jako težak. No, moram ga naučiti jer bi moji kolege s posla htjeli sa mnom komunicirati, a ja većinu ne razumijem. Stalno me zovu na kavu i pivo, ali ih ne razumijem pa mi onda pokažu šalicu i bocu. Kada mi nastoje objasniti što trebam napraviti, to je pravi cirkus. Ne znam tko više maše nogama i rukama, moji prijatelji ili ja. No, nekako se ipak uspijemo sporazumjeti, a to je najvažnije – govori Naser, čija je žena Nakhla, dok smo razgovarali, pekla arapski kruh i pripremala arapsku hranu. Što se baš nije dopalo malom Mahmoudu pa je nešto šapnuo Branku, a on se potom brzo ustao i samo rekao da svog prijatelja vodi na – ćevape.