Kruno, ljubavi, dodaj mi kavu – zamolila ga je stidljivo se osmjehnuvši i spustivši pogled na pod. Njezino ime je Kristina Đukić, stara je 44 godine. Ima intelektualne poteškoće.
Iz dvosjeda u dnevnom boravku u kojem je sjedio pokraj nje odmah je poskočio, pružio ruku prema stoliću i dodao joj šalicu. On je Kruno Šošić, Kristinin je vršnjak, i također osoba s intelektualnim poteškoćama.
Opet mu se osmjehnula pa pogledala prema iscrtanoj i ispisanoj mapi na zidu, slici svog života iz koje se iščitava da joj je najveća želja udati se za svog Krunu. Iako joj se čini da je do tog dana još jako, jako dugo, zvona na crkvi svetog Vida u Ozlju za njih će dvoje zazvoniti ovog petka, 17. lipnja. Kristina ili Tina, kako je svi zovu, i njezin odabranik bit će u Hrvatskoj prvi par štićenika državne institucije koji je svoju ljubav okrunio brakom.
Ne mogu dočekati petak
Sve do prije godinu i pol živjeli su u Jaškovu, u domu za osobe s intelektualnim oštećenjima, gdje su se 1991. godine i upoznali. Od jeseni 2014. skupa su u stanu u Ozlju, tri su mjeseca imali pomoć asistenta, a od tada su samostalni, uz minimalnu pomoć Centra. Zajedno odlaze u trgovinu po namirnice, raspolažu novcem, kuhaju, besprijekorno čistim i urednim održavaju svoj stan. Kruno usisava, Tina pere podove, stavlja rublje u perilicu... Baš se nikada ne svađaju. Ona kuha, on pere suđe:
– Sve volimo jesti, i variva. Ručamo kad hoćemo, a ne kao u domu kad smo morali, bili tad gladni ili ne – kaže Tina.
Pohvalit će se ona i da zna napraviti kremšnite, fritule i palačinke, a kada peče kiflice, Kruno ih vadi iz pećnice jer ona to zbog loše koordinacije pokreta ne može.
– Baka me naučila svemu što znam – govori.
Tina je u Jaškovo došla kad je imala 20 godina. Kruno je kao desetogodišnjak smješten najprije u obližnji Zorkovac, prvi dom u Hrvatskoj koji je prije dvije godine, kada je započet postupak deinstitucionalizacije u Hrvatskoj, zatvorio svoja vrata i štićenicima ponudio drukčiji, kvalitetniji način života. Zatim je i on došao u Jaškovo gdje je upoznao i zavolio Tinu pred koju je lani kleknuo i pitao ju hoće li ga uzeti. Odgovorila mu je da ga voli i da hoće.
Njihovu ljubav i želju da zajedno žive još su odavno spoznali brižljivi zaposlenici Centra za rehabilitaciju Ozalj. Tini je oduzeta poslovna sposobnost i morali su od suda tražiti dozvolu za brak na čiji spomen mladenka samo veselo zaplješće rukama.
– Ne mogu dočekati – kaže dok se polako penjemo uz stube koje vode do njihova stana nedaleko od starog grada Ozlja, gdje će biti svadbena svečanost.
Iako Tina ne može nikamo bez Krunine pomoći pa je on pridržava ispod ruke dok hoda, oboje nose ključeve svog doma oko vrata. Kruno pregledava poštanski sandučić i naljuti se kad u njemu nađe račune. Ali zna da ih mora platiti i da on i Tina moraju svojih 2400 kuna rastegnuti na cijeli mjesec.
Budući mladenci dobro se slažu sa susjedima i savršeno su se uklopili u novu životnu sredinu. U Jaškovo, ili neku drugu ustanovu tog tipa, ne žele više nikada ići. Tina i Kruno su primjer uspješno provedene deinstitucionalizacije o kojoj se dugo govorilo, a prije dvije godine upravo u Karlovačkoj županiji napravili su se prvi konkretni koraci. Godinu nakon Zorkovca i stara kurija u Jaškovu za štićenike je zatvorila vrata. Smješteni su u stambenu zajednicu i Centar za rehabilitaciju Ozalj pretvoren je u prvi u Hrvatskoj Centar za pružanje usluga u zajednici.
Duga bijela vjenčanica
Ravnateljica Dijana Borović-Galović kaže da je iznimno zadovoljna postignutim rezultatima deinstitucionalizacije.
Ovih dana ravnateljica je, baš kao i njezine kolegice Branka Novosel i Ljerka Ladika, zaokupljena pripremama Tinina i Krunina vjenčanja, zbog čega gotovo svakodnevno odlaze u Karlovac gdje se za Tinu šiva duga bijela vjenčanica, baš onakva kakvu je poželjela. Mladenci su odabrali pozivnice, na redu je prstenje. Bijele cipele za vjenčanje koje je kupila Tina je dala da se još dodatno ukrase. Kruno ima novo odijelo, košulju i kravatu, i on je kupio cipele, samo ga malo zabrinjava tanki potplat jer se boji da će se u njima poskliznuti na snijegu. Taj mu se par obuće valjda toliko sviđa da ga misli nositi sve vrijeme, pa i kada čisti snijeg, jedan od poslova koje voli raditi.
– Volim kalati drva, kositi, hraniti svinje, vrt štihati... – nabraja Kruno pa nam pokazuje u plavo obojenu ogradu na balkonu i uz stube do ulaza u stan.
– Kupio sam boju i sam ih pofarbao – ponosan je.
Nedavno je u poljoprivrednoj ljekarni u Ozlju naručio tačke. Svaki je dan nazivao dok konačno nisu stigle. Tačke mu trebaju, objašnjava, za voziti drva na koja se on i Tina tijekom zime griju. – Kruno, dobili smo građevinske dozvole za svinjce – obavještava ga Dijana Borović-Galović.
Naime, bivši stanovnici kurije u Jaškovu sada onamo odlaze raditi. Kruno je jedan od njih.
– Autobusom dolaze i odlaze na posao. Baš kao što su nekada gledali nas kako nakon radnog dana odlazimo kući, tako i oni sada putuju – kaže ravnateljica.
Korisnici Centra poljoprivredom se bave još od 80-ih. Uzgajaju svinje, imaju pet plastenika, kupili su liniju za pravljenje soka... Bivši korisnici dobiju hranu koja se u Centru proizvede i tako podosta namirnica ne moraju kupovati. Bave se i obradom tekstila pa je u planu širenje proizvodnje. Krajnji je cilj ovog puta u život da osobe s intelektualnim teškoćama uključe na otvoreno tržište rada.
I Tina bi željela raditi. Možda u nekom hotelu. Ili barem u kafiću koji se nalazi ispod njihova stana do kojeg može sama doći.
Dok ne bude drukčije, predano će obavljati kućanske poslove. I pripremati se za svoje vjenčanje. Branka Novosel, voditeljica radnih aktivnosti i psihosocijalne podrške, bit će im kuma. – Mene su odabrali – kaže.
S Ljerkom Ladikom Tina u srijedu ide na kozmetički tretman koji je dobila. Čuvši za ovaj par, iz Zagreba su se javile vizažistica i frizerka koje će na dan vjenčanja doći urediti mladenku.
Imat će Tina i svadbeni buket. Donijet će joj ga Zvjezdana Bogdanović, načelnica Sektor za politike za osobe s invaliditetom i odrasle osobe u Ministarstvu socijalne politike i mladih.
Tinino i Krunino vjenčanje Grad Ozalj proglasio je događajem od posebne važnosti za zajednicu pa su i omogućili proslavu u starom gradu. Na svadbu je pozvano puno gostiju iz Ministarstva i nadležnih institucija, ali Tina i Kruno nisu zaboravili ni svoje prijatelje s kojima su živjeli u domu. Doduše, nisu ih pozvali sve, ali su na sve njih mislili.
Kruno je, naime, pretpostavio da će nakon vjenčanja ostati hrane pa je tražio da se ona spakira i sutradan podijeli ostalim korisnicima po kućama i stanovima.
– Morat ću mijenjati dokumente. Znate, više se neću prezivati Đukić nego Šošić. Uzet ću Krunino prezime. Tako sam odlučila – izgovara pa se na trenutak opet malo zastidi, a onda opet sretno pljesne rukama kad joj se spomene vjenčanje.
– Kamo ćete na medeni mjesec? – pitamo. – U Opatiju – odgovaraju.
Nikada ondje nisu bili, ali žele posjetiti baš Opatiju. I žele onamo otputovati privatnim automobilom, a ne onim koji na sebi ima oznake Centra.
Tina i Kruno zatvaraju vrata za nama i odlaze do balkona, mahnuti nam na pozdrav. Između tegli s cvijećem koje su sami zasadili i o kojem se s puno ljubavi brinu promaljaju njihova ozarena lica.
Zagrljeni su i nasmijani. Pogled im se zaustavlja na crkvi svetog Vida koja se nalazi nasuprot njihova doma, a u koju redovito odlaze i gdje su gledali kako se drugi parovi vjenčaju.
A u petak Tina i Kruno više neće biti promatrači, već protagonisti.
Tina i Kruno žele da ih svi prihvate onako kako su i oni prihvatili sve. Jer, konačno pripadaju stvarnom svijetu, a ne državnoj instituciji.