Završni rezultat Haaga je porazan i karikaturalan

Nakon prošlogodišnje knjige “Vježbe u laboratoriju Balkan”, novinarka i publicistica Višnja Starešina nastavlja svojevrsnu “kemijsku” analizu politika koje nastoje kreirati konačni, postratni izgled država ovog prostora. “Haaška formula” nova je knjiga autorice i nastavak vrlo zanimljive analize učinaka i uradaka Haaškog suda na politička zbivanja u RH i oko nje. Starešina je pouzdan analitičar ovih “formula” jer je desetak godina izvještavala sa suđenja u Haagu i bila dopisnica pri UN-u u Ženevi.

• U vrijeme osnivanja, 1993. godine, Haaški se sud činio utjehom za Hrvatsku i BiH koje su se nadale pravednoj osudi agresije SRJ?
– Uglavnom su svi, osim srpskog vodstva, Haaški sud dočekivali kao sredstvo ostvarenja kakve-takve naknadne pravde, nakon što se međunarodna zajednica pokazala nemoćnom da zaustavi velikosrpski ratni projekt, najprije u Hrvatskoj, a potom u BiH. Međutim, od samog početka, već svojim Statutom, Sud nije tako postavljen, nije dobio nadležnost da sudi za agresiju, odnosno zločin protiv mira, što je bio uvod u izjednačavanje krivnje za rat i izjednačavanje u zločinu, pod paravanom individualizacije odgovornosti. Sud je ubrzo nakon osnivanja krenuo tim smjerom i pretvorio se u vrlo moćno sredstvo političkog upravljanja državama nastalim iz bivše Jugoslavije.

• I kakav je rezultat?
– Države koje su najbolje znale iskoristiti te mogućnosti Suda, a bez premca tu je Velika Britanija, ostvarile su politički primat u upravljanju ovim prostorom.

Neiskusna državna administracija
• Kako su godine prolazile, Hrvatska se nalazila u sve težim problemima u odnosu na takav sud u Haagu?
– Hrvatska, na žalost, nije prepoznala takav razvoj i nikad nije imala osmišljenu strategiju odnosa prema Sudu, niti je znala kako u takvim, vrlo neugodnim okolnostima, ipak zaštititi vlastiti interes. Dijelom je to posljedica neiskustva državne administracije, neshvaćanja političke elite zbog čega bi joj kompetentna državna administracija trebala i čemu ona služi, kao i nespremnosti da se uči na vlastitim pogreškama.

• Konkretno, koji je, u slučaju Haaga, bio glavni propust naših vlasti?
– Nikad Hrvatska nije osnovala ekspertni tim koji bi pratio rad suda, analizirao i pripremao strategijske opcije prema kojima bi se, potom, ravnao državni vrh. Naprotiv, svaka su odluka i zahtjev Haaga bili iznenađenje za naše vlasti. Sud, odnosno ponajviše tužiteljstvo, kao njegov najagilniji dio, tako je nesmetano dorađivao svoju izvornu misiju i dovršavao svoju pretvorbu u sredstvo političkog upravitelja. Dogodio se apsurd – od malog suda “na rubu grada”, Haaški je sud izrastao u klasičnu UN-ovu birokratsku instituciju s godišnjim proračunom od gotovo 300 milijuna US dolara i s gotovo 1300 zaposlenika, dok s druge strane, u RH još ne postoji nikakvo tijelo koje bi se sustavno bavilo praćenjem rada takva “birokratskog stroja”, premda je on, barem formalno, glavni kriterij međunarodne pozicije RH i pristupa EU.

• Nakon desetak godina haaškog “tretmana”, kakve su posljedice za Hrvatsku?
– U završnoj strategiji Suda, na optužnici se našlo i samo državno vodstvo, za koje tužiteljstvo smatra da je bilo udruženo u dvije “zločinačke organizacije”. Prva, u Hrvatskoj, koja je provela oslobodilačke akcije Oluja i Bljesak, a druga u BiH, gdje se hrvatsko-muslimanski rat također tretira kao hrvatski zločinački pothvat. Optužnice su postavljene tako široko da, kao potencijalne zločince, de facto uključuju trećinu Hrvata iz RH i praktično sve Hrvate u BiH. Problem je što su takve optužnice u nas prošle gotovo šutke. Kao da ih nitko nije čitao.

• Lideri hrvatske politike ni tu nisu na vrijeme prepoznali što nam Haag priprema?
– Od početka, kad nisu prepoznali da će Haag zastupati koncept podijeljene hrvatsko-srpske krivnje za rat. Posao državne politike, lidera, nije žaliti se što nam tko radi, nego prepoznati opasnost i imati pripravne odgovore. Nije na predsjednicima, premijerima ili ministrima vanjskih poslova da naknadno “popravljaju stvari”. Premda naši političari i dalje, čini se, vjeruju kako oni to mogu i kako će jedan susret s nekim stranim premijerom ili predsjednikom stubokom promijeniti stvari. Barem se tako ponašaju, gotovo prezirući profesionalnost i kompetenciju.

Vodstvo JNA nije optuženo
• Kakav je završni rezultat Suda u Haagu?
– Za Hrvatsku vrlo porazan. Zapravo karikaturalan. Haaški sud nije optužio nikoga iz vodstva JNA koja je bila instrument srpskog zločinačkog projekta, ni za zločine u Hrvatskoj ni za zločine u BiH, na optužnicama nema tadašnjeg srbijanskog političkog niti idejnih tvorca velikosrpskog projekta. Tamo je Milošević kao pokriće i pedro za sve. Obavještajni “master mind” srpskog zločinačkog projekta i u Hrvatskoj i u BiH, tadašnji šef KOS-a Aca Vasiljević, haaški je svjedok, a srpski mediji kažu da je sada vojni savjetnik u Kanadi. Ratni jugoslavenski ministar obrane Veljko Kadijević je, prema medijima, vojni američki savjetnik, a načelnik glavnog štaba JNA Blagoje Adžić, članovi krnjeg Predsjedništva koje je naložilo agresiju Borisav Jović i Branko Kostić – mirni su umirovljenici, premda odgovorni za stotinjak tisuća mrtvih, razaranje četvrtine Hrvatske i dvije trećine BiH, za etničko čišćenje stotina tisuća ljudi.
A na drugoj strani, iz Hrvatske su optuženi za zločine – ratni zapovjednik Janko Bobetko i hrvatski generali koji su oslobađali zemlju.

• Srž zločina ostao je nekažnjen?
– Čak neoptužen. I to otvara pitanje vjerodostojnosti tužiteljstva. No tužno je da u vrijeme kad čak i bivši istražitelji haaškog tužiteljstva počinju govoriti o političkim pogodbama zbog kojih Carla del Ponte nije optužila vojni vrh JNA ni srpske članove krnjeg Predsjedništva, hrvatski intelektualci poručuju “pustimo tužiteljicu da dovrši posao” ili prodaju statistiku o dominaciji srpskih optuženika u haaškom pritvoru.

• Dokad će “haaška formula” utjecati na RH?
– Ona je vremenski neograničena. Nakon dovršetka rada Suda, dokumentaciju preuzimaju lokalni sudovi i tu je “kvaka 22”. Uz podršku međunarodne politike, Sud će na neki način nastaviti svoje djelovanje. Dio osoblja vjerojatno će se premjestiti na lokalne sudove u BiH, dio će promatrati postupke pred hrvatskim sudovima. Dobrim dijelom, to se moglo izbjegnuti da je hrvatska politika prepoznala opasnost i, naravno, da je hrvatsko pravosuđe provelo nekoliko uvjerljivih procesa za ratne zločine počinjene s hrvatske strane.

• Analitičari tvrde kako je novi američki veleposlanik u UN-u John Bolton veliki protivnik takvog haaškog tužiteljstva?
– On je nesumnjivo veliki neprijatelj Carle del Ponte. Ali to ne znači automatski da je veliki prijatelj Hrvatske. Upravo to je još jedan pokazatelj propusta u hrvatskoj vanjskoj politici. Naime, Oluja je bila operacija vođena pod američkim sponzorstvom, a Pentagon je još 1998. godine čvrsto oponirao tužiteljstvu Haaga zbog namjere da podigne optužnicu protiv hrvatskih generala koji su vodili Oluju. Hrvatska je politika, u trenutku nakon izbora 2000., zaboravila tko joj je bio saveznik u ratu i od koga može očekivati podršku u rješavanju problema s Haagom. Okrenula se, naprotiv, gotovo otvoreno antiameričkoj politici.

Od prvih optužnica protiv Hrvata iz doline Lašve do izlazne strategije Haaškog suda deset godina poslije, čuđenje hrvatske administracije nad svakom njegovom odlukom nije prestajalo. Mijenjale su se vlade, ali baš nijedna nije imala ništa što bi se moglo nazvati strategijom, osmišljenom politikom suradnje sa Sudom.

Tek nakon što je Carla del Ponte u “hrvatski zločinački pothvat Oluja” odlučila staviti nekoliko tisuća Hrvata, predsjednik Mesić primijetio je da to baš i nije individualizirana odgovornost. Premijer Sanader komentirao je: “Što apsurdnije, to bolje za nas.” Bio je to službeni hrvatski odgovor.

Armija BiH, potpomognuta mudžahedinima, prema tužiteljstvu, ne sudjeluje u etničkom čišćenju kad napada hrvatska sela, a HVO sudjeluje u zločinačkom pothvatu etničkog čišćenja čak i kad se brani, kad gubi teritorij i kad je hrvatsko stanovništvo protjerano. Iako je cijelo vrijeme rata u svim službenim dokumentima HVO bio sastavni dio oružanih snaga BiH, za Carlu del Ponte to je čista zločinačka organizacija. Okupator u vlastitu selu. I dok je HVO označen kao okupator u vlastitu selu, na drugoj strani, prema postavkama tužitelja, mudžahedini oslobađaju hrvatska sela u srednjoj Bosni od Hrvata, koje protjeruju i ubijaju. Proizlazi da je HVO najviše skrivio već svojim postojanjem – bez njega bi Srbi dobili Bosnu, odnosno veliku Srbiju još u proljeće 1992. godine. Srbija bi bila sretna, a međunarodna zajednica zadovoljna. Velika bi Britanija ostvarila željeni koncept političkog ustroja na Balkanu, a ni Izetbegoviću ne bi bilo krivo. I njemu bi dali neku utješnu muslimansku državu na račun Hrvata, najmalobrojnijeg naroda u BiH. Ono što nije ostvarila JNA 1992. godine, što nije ostvarilo u Armiju BiH preodjeveno vojno vodstvo JNA 1993. godine, ostvaruje Carla del Ponte sa suradnicima desetak godina poslije.