Zbog države i njenog duga pao sam na prosjački štap

Moji snovi o poduzetništvu i profitu pali su u vodu zbog nebrige države. Nakon pada bosanske Posavine morao sam prihvatiti smještaj izbjeglica uz minimalnu naknadu za njihov boravak pa mi je poduzeće otišlo u stečaj, a ja sam nakon višegodišnjeg rada u ugostiteljstvu postao građevinski radnik - kaže nam Milan Matijević iz Velike, nedaleko od Požege.

Uputa - izvršana
On je u siječnju 1992. smjestio u svoj pansion “Mislav” u Požegi 38 izbjeglica jer je dobio uputu Ureda za prognanike i izbjeglice na kojoj je stajalo da je smatra izvršnom! Objekt je radio u sastavu njegove tvrtke “Moja dolina” u iznajmljenom prostoru za koji je tada, kaže, plaćao mjesečni najam od 1700 njemačkih maraka, a imao je 10 zaposlenih radnika.

- Nakon smještaja odredili su cijenu dnevnog pansiona od 25 kuna, uveden je tjedni jelovnik s normativima za sva tri obroka. Ja sam tada imao redovnu cijenu dnevnog pansiona od 110 kuna, a za njih sam dobivao tako mali iznos, zbog čega sam počeo ulaziti u gubitke - nastavlja Matijević.

Pokušavao je naći rješenje tražeći da se te ljude razmjesti u još neke objekte kako ne bi samo njegova tvrtka, kao jedina privatna koja je prihvatila izbjeglice, podnosila teret u poslovanju. No, nitko nije reagirao, a dodatnu kap prelila je odluka Vladina Ureda o ukidanju statusa izbjeglica 1998., a oni su i dalje ostali u objektu, što znači da za njih nije plaćana naknada.

Neprestano se obraćajući državnim tijelima i institucijama, Matijević je kao vlasnik i direktor “Moje doline” pokrenuo i niz sudskih postupaka zatraživši naknadu štete koja je zbog oko 50 tisuća pansiona do 2000. godine narasla na 4,25 milijuna kuna! To je potraživao od države, no svi su ga sudovi - bilo ih je ukupno pet uključujući Vrhovni i Ustavni sud RH - odbili.

Kriv je prostor
Zanimljiv je navod u presudi požeškog Općinskog suda po kojoj je Matijević, ako trpi gubitke, trebao otkazati taj poslovni prostor, te unajmiti drugi i u njemu obavljati svoju djelatnost.

- Iz toga - kaže - proizlazi da je za nastalu štetu kriv prostor! Obratio sam se i Međunarodnom sudu pravde u Strasbourgu, koji je ustvrdio da moja ljudska prava ničim nisu prekršena - ogorčen je Matijević. Ostavši bez egzistencije za sebe i svoju obitelj jer je nad tvrtkom 2001. pokrenut stečaj zbog gotovo 500 tisuća kuna duga, Matijević je svoju agoniju opisao o knjizi. Tvrtka je likvidirana, a on je postao fizički radnik u tvrtki “Zebra” iz Lipika.

- Kod nas može građanima činiti što god tko hoće jer mnogo toga pokriva pristrano pravosuđe. Ne znam kako će Vlada sprati ljagu sa svojega Ureda za prognanike i izbjeglice, koji je provodio njezine odluke o naknadi za smještaj i prehranu izbjeglica na štetu mene i mojeg poduzeća - kaže ogorčeni Matijević.