Od kada je početkom srpnja došao na vlast, filipinski predsjednik Rodrigo Duterte prijetio je filipinskim pobunjenicima, zazivao Hitlera, poticao na nasilje te, izravno ili neizravno, inicirao najmanje 3500 izvansudskih ubojstava dilera droge koje su izveli policajci ili pak eskadroni smrti pod njihovom zaštitom.
No Duterteov potez zbog kojeg na Zapadu doista pada mrak na oči nešto je sasvim drugo. Filipinski predsjednik počeo je lomiti veze Filipina i SAD-a te okretati svoju zemlju Kini, čime bi se značajno promijenili geopolitički odnosi u jugoistočnoj Aziji.
Već desetljećima Filipini, uz Japan, predstavljaju jedno od najčvršćih uporišta SAD u tom dijelu svijeta. Filipini su bili i jedna od rijetkih američkih kolonija, a nakon stjecanja samostalnosti i neovisnosti, dvije su zemlje ostale u čvrstom partnerskom odnosu.
SAD su na području Filipina do prije desetak godina imale dvije vrlo bitne baze, mornaričku i zrakoplovnu. I nakon njihova gašenja na jugu Filipina ostali su vojni savjetnici. Filipinska vojska opremljena je naoružanjem koje oko 75 posto čini oružje američkog porijekla. A sada će sve to uskoro biti promijenjeno.
– Ne želimo više američke vojnike na našem tlu! Uostalom, stvorit ćemo savez Kine, Rusije i Filipina, bit će to tri zemlje protiv cijelog svijeta, ustvrdio je Duterte u jednom od svojih govora najavljujući kako će prvi potez biti preusmjeravanje nabavke oružja s američkih na kineske i ruske dobavljače.
Najava novog filipinsko-kinesko-ruskog saveza jedna je od posljednjih, ali svakako ne i jedina provokacija koju je filipinski predsjednik uputio Zapadu. Nazivao je on u svojim istupima Obamu “kurvinim sinom”, pa je Europskoj uniji, doslovno, pred kamerama, uputio srednji prst tražeći uz to da mu EU pokaže poštovanje...
Nakon ovih verbalnih eskapada Obama je odbio susresti se s Duterteom prije nekoliko tjedana tijekom summita ASEAN-a u Laosu, ali zato je Peking reagirao drugačije. Intenzivirali su kontakte iako su odnosi na relaciji Peking-Manila već duže vrijeme prilično hladni jer se dvije zemlje spore oko otočja Spratley u Južnokineskom moru.
– Kontroverzne izjave predsjednika Dutertea stvaraju lošu klimu i ozračje nesigurnosti u cijeloj regiji, i nisu više potpuno jasne namjere njegove vlade, ustvrdio je prije nekoliko dana Daniel Russel, pomoćnik američkog državnog tajnika.
Problem je tim veći što su Filipini u ovom slučaju predstavljaju i strateški vrlo bitnu točku tog dijela svijeta. Zajedno sa japanskim arhipelagom, Ryukyus otočjem i Tajvanom čine posljednji kut svojevrsnog četverokuta u južnom kineskom moru u kojoj je pomorska dominacija SAD neupitna.
Do sada. Jer Kina već nekoliko godina ima vrlo otvorene ambicije projekcije svoje pomorske sile prema jugu. Intenzivirali su sporove oko cijelog niza otoka sa Japanom i Vijetnamom, a sada im suradnja, koju nudi Duterte, dolazi kao “kec na jedanaest”.
Jer eventualnim zbližavanjem postoji mogućnost, u nekoj doglednoj budućnosti i vojnih ili pomorskih baza na području Filipina, puno dalje i puno južnije nego što je Peking uopće ikada sanjao. S druge strane, odnosi SAD i Filipina već su desetljećima, a sve do dolaska Dutertea na vlast, na vrlo visokoj razini.
Ne samo u pitanju vojne suradnje već i činjenice da su ove dvije zemlje još davno potpisale sporazum kojim se SAD obvezuju štititi Filipine u slučaju rata. Uz to, velika većina Filipinaca drži SAD kao najpoželjnijeg političkog partnera.
A posebna je priča kada se dođe do gospodarstva i ekonomije. Naime, Kina je drugi najveći vanjskotrgovački partner Filipina, a Manila ukupno izvozi nešto više od 22 posto svojih proizvoda na kinesko tržište. S druge strane, na područje SAD-a te njenih bliskih saveznika Japana, Singapura i Tajvana Filipini danas izvoze oko 42,7 posto svojih proizvoda.
Kineski uvoz u Filipine tri je puta manji od uvoza koji dolazi iz SAD i proameričkih zemalja tog dijela svijeta. Peking očito pokušava ubrzano promijeniti ovu situaciju jer je Kina prije nekoliko dana potpisala sa Duterteovim ministrom trgovine sporazum o suradnji težak oko 13 milijardi dolara što predstavlja značajnu injekciju filipinskom gospodarstvu, no okretanje prema Kini i smanjenje razmjene sa zapadom moglo bi znatno smanjiti ekonomske učinke ovoga dogovora.
Pitanje je koji su motivi Dutertea za ovaj radikalni zaokret, a na to pitanje za sada još uvijek nema potpuno jasnog odgovora. U svakom slučaju, vrlo je jasno da Duterte sada igra geopolitički ples po žici, igru koju ne smije izgubiti.
S druge strane, prilično je jasno što ovakvim obratom dobiva Kina. Jednom riječju sve što se uopće može izroditi iz ovakve situacije. Naime, Kina i Filipini do prije samo nekoliko mjeseci bili su, ako ne “na nož”, a ono u prilično zategnutim političkim odnosima, prvenstveno zbog otočja Spratley kojega svojataju i jedna i druga država.
Vanjska trgovina je znatna, ali ne i ključna, pogotovo ne za Kinu kojoj je tržište danas doslovno cijeli svijet i koja bez Filipina svakako može. Kako je Duterte najavio da je spreman razmotriti pitanje spornog otočja, Peking, u slučaju daljnjeg poboljšanja odnosa i isprepletanja dvaju zemalja, dobiva slobodan geostrateški prostor južno od Tajvana i duboko u Južnokineskom moru.
Ujedno, tu je i posredna korist za Kinu u slabljenju američke vojnopomorske moći i smanjenju prisustva njihova ratnog brodovlja koje je još uvijek neprikosnoveni vladar tog strateški važnog dijela pomorja preko kojeg prolazi niz bitnih pomorskih puteva.
Sada je veliko pitanje kako će na sve to reagirati Sjedinjene Američke Države. Iluzorno je za očekivati da će Washington tek tako jednostavno dignuti ruke od interesa koje zapad ima u tom dijelu svijeta, pogotovo uzevši u obzir da su Filipini na neki način “opkoljeni” bliskim američkim saveznicima. Naravno, taj odgovor ne mora nužno biti s pozicije sile već i odgovor u smislu svojevrsnih koncesija i tolerancije na ono što Duterte provodi na unutrašnjopolitičkom planu.
Kojeg li velikog "cuda" kao da su Filipini u Aziji pa "bjeze" pod okrilje Kine koja ima novce za razliku do grla zaduzenih izvoznika "demokracije" koji mu planiraju "smjenu rezima" bombama.