Zbog etiketa komunist ili ustaša ljudi su još nedavno strijeljani

U nedostatku argumenata i znanja ili kada poželite protivnika slistiti kratkim potezom brzopotezno mu zalijepite etiketu i označite kao ustašu, komunjaru, bezbošca, konzervativca, seljaka... Negativnima etiketama jednako pribjegavaju mnogi naši političari, javne osobe i građani. Najapsurdnije je kad se etiketirani, bježeći od etiketiranja, i sami počnu tako ponašati pa nesvjesno pribjegnu označavanju drugih “nepoželjnim” osobinama. Nedavno je glumac Goran Bogdan, braneći se od toga da ga se etiketira kao tradicionalnog i konzervativnog Hercegovca, zavapio: “Nisam ja došao iz Afganistana, nisam čuvao ovce i koze. Moji su roditelji sveučilišni profesori, ja nisam konzervativno odgojen, sve oko mene je bilo veoma liberalno.” Bogdan, kojega su tako “prozvali”, nesvjesno je etiketirao sve Afganistance kao nazadne i konzervativne i sve one koji su čuvali ovce i koze kao ljude kojima nema pomoći da ikad budu građani prvog reda i za koje je zbog socijalnog podrijetla opravdano da ih se etiketira. Trebalo je odavno biti samo po sebi razumljivo da građansko i obiteljsko zaleđe nije samo po sebi nikakvo jamstvo da netko neće biti intelektualno skučen, kao što skromno radničko podrijetlo nije prepreka za široke nazore, ali u našem društvo to nije tako.

Etiketiranje po političkoj, etničkoj osnovi, temeljem socijalnog, nacionalnog podrijetla, spola, dobi ili seksualne orijentacije nažalost je uobičajeno i skloni su mu svi, i građani i političari. Pa i premijeru se lani omaklo: “Stručnjaci za finski rat iz Špičkovine ili Vukovine objašnjavaju koliko je bilo mrtvih...”

Zabava u nedostatku znanja

Etiketiranje je omiljena i djelotvorna zamjena za nedostatak znanja i argumentacije, kao i nesposobnosti za dijalog, smatra prof. dr. sc. Renato Matić.– Naš javni prostor vrvi etiketama. Kratko pamćenje i zlonamjerna komunikacija opasna su mješavina. Ne tako davno, netko koga se proglasilo komunistom ili ustašom završio bi pred streljačkim strojem. Danas se s tim terminima svakodnevno poigravamo, kao da nismo svjesni koliko je malo potrebno da ožive sablasti prošlosti. Kada bismo od najmlađeg doba u procesu odgoja i obrazovanja redovito učili o tome što su predrasude, do čega dovodi olako obilježavanje i stigmatizacija, lakše bismo shvatili ono do čega se nažalost dolazi samo osobnim iskustvom: kad nekoga klevećem i prilijepim mu etiketu, time njega i sve druge oslobađam moralne odgovornosti da oni istu stvar učine meni. Upravo je nevjerojatno koliko je dugačak, a za mnoge i nesavladiv, put do tog zaključka – govori sociolog Matić.Etiketiranje potječe iz stereotipiziranja ljudi, objašnjava sveučilišna profesorica psihologije Gordana Kuterovac Jagodić.– Nekome prilijepiš etiketu da ima određene karakteristike, tipične za predstavnika tog naziva. No, to je pojednostavnjivanje realnosti i služi najčešće u svrhu vrijeđanja. Ljudi olako barataju ružnim riječima, vidi se to, osobito, na forumima. Lakše je nekom dodijeliti etiketu, staviti ga u ladicu nego razmišljati kakav je. Kod nas je često etiketiranje po političkoj, nacionalnoj orijentaciji, a spolna je ukomponirana u sve to, pa se ženu nazove komunističkom kurvom da bi se pojačao dojam – govori prof. Kuterovac Jagodić.Jedan od najbrutalnijih primjera etiketiranja u javnom prostoru, koje je i po stavu suda zapravo uvreda, bile su riječi Zdravka Mamića, koji je za ministra Željka Jovanovića kazao “da ima krvna zrnca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko, da je čovjek koji je Srbin i koji nikad nije radio u znanosti, prosvjeti i sportu ministar najvažnijeg resora u zemlji”. No, etiketirati vas mogu i prijatelji u najboljoj namjeri, a put je, zna se kamo, popločan najboljim namjerama.

Tako je Mato Crkvenac, opisujući svog prijatelja Josipa Leku, javno kazao: “Riječ je o netipičnom Hercegovcu. Prije je naivan nego lukav, a usprkos svojoj samozatajnosti, ipak je uspio postići i više nego što bi valjda da je uvijek grabio kao ‘pravi’ Hercegovac”.Zašto etiketiramo druge ljude?– Da bismo sebi olakšali razumijevanje okoline, drugome prilijepimo etiketu jer, kad ga označimo da je ljevičar, desničar, konzervativan, liberalan, nazadan, lakše ćemo zauzeti stav hoćemo li ga voljeti. S onima koji zastupaju mješovite vrijednosti ne znamo što ćemo. Kod nas se ne cijene individualci, ne cijenimo ljudske vrijednosti, nego imamo potrebu svrstati nekoga, čiji je on čovjek, zašto to govori što govori. Ljudi većinom ne znaju što spada u sadržaj etikete koju su nekom prilijepili. Političari bi trebali biti predvodnici u lijepom izražavanju čak i neugodnih istina, a nisu. Jako slabo promišljaju što govore pa se i građani ugledaju na njih – kritična je prof. Kuterovac Jagodić.Profesorica sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Smiljana Leinert Novosel kaže da je etiketa sažetak ili ključni dojam ili, rečeno komunikološkim rječnikom, hvatač pažnje. Etikete mogu biti pozitivne i koji put olakšavaju komunikaciju, primjerice kad se za nekoga kaže da je europejac.

Ali...– Etiketama možete nekoga afirmirati ili dezavuirati. Etikete pomažu da na brzinu donesemo zaključak o nekome kakav je, no negativne etikete su rušilačkog i uvredljivog karaktera. Kad kažete za nekoga “on ti je konzervativac”, stavili ste ga u ladicu i, što god da kaže, on je konzervativac. Negativne etikete služe da vas deklasiraju, da prepoznajemo svoje ili njihove, pa kad se kaže “on je liberalan”, to često znači on je naš. Jednom kad dobiješ etiketu, teško je se riješiti, a njima se koriste podjednako i političari i građani, samo što je opasnije kad se etiketama koriste političari jer su u javnom prostoru – govori prof. dr. Leinert Novosel. Kao primjer groznih etiketa ističe nazivanje nekoga Ciganinom. U nas je, kaže, prisutno etiketiranje po političkoj, etničkoj osnovi i po dobi... pa je mnogima normalno reći za nekog “stari”, “stara”, a stari su svi kojima je više od 40 godina. Plavuša je tipična etiketa s negativnom konotacijom. Česte su i etikete “ruralan”.

– Kad kažete “seljak”, tom se etiketom nekog odmah “likvidira”. Negativne etikete služe da se nekoga matira u tri poteza. Ljudi često imitiraju druge koji su etiketu dali, a što ona znači, ne znaju ili znaju maglovito. Etikete su poput zaraze. Ljudi ne razmišljaju kad ih dijele, više su emocionalna nego racionalna bića, bubnu na prvu nečije karakteristike i tim hvatačem pažnje potpuno vas oboje – upozorava Leinert Novosel.Sociolog Dražen Lalić napominje da su kod nas etikete ideološke naravi i služe uglavnom za označavanje i suzbijanje “neprijatelja”, umjesto da se političke rivale shvaća kao suparnike.

– Mnogi političari u vrhu u vlasti i u oporbi komuniciraju ispod razine bez obzira na obrazovanje koje imaju, bez obzira na iskustvo i ono što su radili i što će ubuduće raditi. Način na koji političari komuniciraju i mi ostali kao javne osobe utječe i na građane. Političari bi trebali biti oprezni u komunikaciji. Jeste li čuli od Josipovića da nekog etiketira? Obični ljudi komuniciraju pristojnije od političara i manje daju etikete. Treba poći od sebe. Sramim se pojedinih situacija u kojima sam se kao javna osoba ponašao netolerantno, ali ponijela me strast. Posljednji put bio sam netolerantan u nedavnoj TV emisiji Fokus prema Zoranu Cvrku. Nisam bio korektan prema čovjeku, kojeg inače dobro poznajem. Teško je druge ljude okrivljavati, a najteže je sebe. Kad god bih tolerantno istupao sa željom da istinski čujem čovjeka s čijim se mišljenjem ne slažem, poslije bih se osjećao dobro – govori prof. dr. Dražen Lalić, jedan od rijetkih intelektualaca koji je samokritično progovorio i o svojoj komunikaciji.– Najčešće su etikete političke da je netko komunjara, ustaša pa se komunjarama nazivaju i ljudi koji su bili djeca ili jako mladi u vrijeme socijalizama. Nažalost, kod nas prevladava shvaćanje politike po Njegošu “do istrage naše i vaše”, prema kojem samo jedna strana ima monopol na istinu i treba se obračunati s onima koji drugačije misle – rezimira Lalić etiketiranje u političkom prostoru.Da u obračunavanju političari često prijeđu mjeru, najbolji je primjer izjava HNS-ovca Igora Kolmana, koji je inicijativu U ime obitelji nazvao prljavim pokretom.Sociolog Lalić priznaje da je i sam zbog svrstavanja nekih ljudi u ladice i medijske slike o njima bio iznenađen kad ih je upoznao.

Pohlepni liječnici, jadni učitelji

– U životu sam upoznao mnogo ljudi i imao sam čudne impresije pri upoznavanju.

Događalo mi se da čovjeka znam preko medija i da mi je bio simpatičan, a kad sam ga upoznao, bio je odbojan i nekorektan kao čovjek. Bilo je i situacija da mi je netko išao na živce u javnom djelovanju, a kad sam ga upoznao, vidio sam da je čovjek simpatičan – govori Lalić.Etiketiranje se ne događa samo po nacionalnoj, etničkoj, spolnoj razini nego etiketiramo ljude i zbog njihovih zanimanja: – Neke od negativnih etiketa koje se koriste u društvu su da su svi liječnici pohlepni, učitelji i profesori jadni i nikakvi, inženjeri autistični i socijalno neosjetljivi – govori prof. Jagodić Kuterovac. Stoga sociolog Matić na kraju poručuje: – Razmislimo zašto najružnije govorimo o onima koji nam ništa nisu skrivili, štoviše, žive jednako kao i mi, suočavaju se s jednakim životnim teškoćama, ali su možda različiti po podrijetlu, svjetonazoru, obrazovanju i nekim možda vidljivim, ali funkcionalno nebitnim značajkama. Nasuprot tome najmanje strelica usmjeravamo prema onima koji su objektivno i mjerljivo odgovorni i krivi za probleme s kojima se nosimo. Nije li tu s našim navikama nešto jako nelogično? – pita Matić. Ali kako se ljudi vole više razbacivati predrasudama, nego argumentima i vole misliti da su superiorniji od drugih, nije očekivati da će etiketiranje izumrijeti.