Vesnu Škare-Ožbolt kao mladu savjetnicu predsjednik Franjo Tuđman poslao je nakon Oluje u “vatru”, sa zadatkom mirne reintegracije Podunavlja i “pomirenja Hrvata i Srba”. Mislila je da je to nemoguće ostvariti, ali se prihvatila zadatka. Uspješno. Godišnjica je Erdutskog sporazuma, koji je definirao i sadašnje stanje “na terenu”. Ujedno, predsjednica DC-a, vraća se i u zastupničke klupe u Sabor i najavljuje da će tamo “preokrenuti nebo i zemlju”.
Zašto je Franjo Tuđman odlučio istočnu Slavoniju vratiti mirnim putem?
Već je bio napravio vojni scenarij, akcija se zvala “Vukovarska golubica”, a u žargonu smo je nazivali operacija “Skok u dalj”, dakle do kamo se stigne. To je Hrvatskoj bila rezervna opcija, ako Daytonskim sporazumom u okviru kojeg se rješavalo i pitanje istočne Slavonije ne bi bilo za nas povoljno.
Što je Tuđman tražio u Daytonu da ne bude vojne akcije?
Brzu reintegraciju istočne Hrvatske u roku od godine dana, maksimalno dvije i da se taj dio RH vrati u ustavno-pravni poredak. To je na kraju i dobio. Potom je tražio da se SAD izravno uključi u proces, tražio je američkog generala na čelu procesa. I to je dobio. Hrvoje Šarinić i ja smo već nakon Oluje intenzivirali ove razgovore, a dok je Tuđman bio u Daytonu, u Zagrebu je 12. studenog 1995. potpisan Erdutski sporazum. Tuđman je procijenio da bi, u slučaju vojne opcije, stradali svi gradovi u istočnoj Slavoniji. Ne treba zaboraviti da je Novosadski korpus JNA bio raspoređen po cijeloj istočnoj Slavoniji i da su imali oružje iz kojega su mogli udariti i po Zagrebu. Na moje pitanje zašto ne riješimo stvar na vojni, brži način, odgovorio mi je da bi to značilo toliko ljudskih žrtava, civilnih, da bi to bilo gore i od Srijemskog fronta u Drugom svjetskom ratu.
Je li Tuđman očekivao da će tamošnji Srbi otići ili ostati?
Kada mi je pokojni predsjednik rekao da ću morati preuzeti taj zadatak i krenuti miriti Hrvate i Srbe, odgovorila sam mu: “Predsjedniče, to je nemoguća misija, idem iz Ureda, ja to ne mogu napraviti, to ne može nitko napraviti.” On mi je kazao da to jest moguće i da će mi on uvijek biti potpora kad zapnem i iza leđa. Pitala sam se – pa kako, tamo je bilo 60.000 doseljenih ljudi, što iz Jugoslavije, BiH, Knina... On je rekao – oni svi moraju otići odakle su došli, a domaći Srbi moraju ostati. I točno se to i dogodilo. Bilo je onih koji nisu mogli podnijeti povratak Hrvatske pa su i otišli.
Često se govori da je posljedica tog sporazuma getoizacija?
Da, na zahtjev lokalnih Srba praktički je napravljena vrsta getoizacije, po prijedlogu o formiranju zasebnih dječjih vrtića, osnovnih i srednjih škola, čak i fakulteta. To je za mene bilo apsolutno neprihvatljivo i moram priznati, dok sam bila na toj funkciji predsjednice nacionalnog odbora, to nisam dopuštala. Nigdje više u svijetu nema podupiratelja getoizacije, to se više nigdje ne zagovara, ni SAD ni u Europi. Mislim da je to jedan od razloga relativno spore normalizacije međunacionalnih odnosa. Krivo je krenulo 2000.
Koji su uzroci današnje vukovarske drame?
Vlada je pogriješila što je isprovocirala današnje događaje. Možda nema velikog smisla uspoređivati Račanove i greške Zorana Milanovića. No, za razliku od Ivice Račana, kojemu je splitska riva bila nametnuta tema (haaške optužnice), Milanovića nitko nije tjerao na ovakve poteze. U oba slučaja, međutim, premijerima se dogodilo isto – da im se narod pobunio. Pustimo sad objede da je netko to organizirao ovako ili onako, nema te političke stranke koja to može organizirati ako to narod ne osjeća kao problem. U Vukovaru nije riješeno pitanje revizije prebivališta, dakle pouzdanost popisa stanovništva je upitna i ako postoje prigovori da se tu našlo puno onih koji ne žive u Vukovaru, netko mora imati hrabrosti i konačno reći – idemo to revidirati. Vlada na to pitanje uopće nije željela reagirati.
No, rekla je da pitanje dvojezičnosti potiče EU?
Potpuno netočno, pa EU sama ima problem s dvojezičnosti. S posljedicama, još, Drugog svjetskog rata. Francuska i Njemačka, u pokrajinama gdje se granično dodiruju, još danas imaju problema. U Alzasu je pomirba trajala 50 godina! Francuzi su tek nedavno bili pozvali kancelara Schrödera da bude sudionik ceremonije pobjede u Parizu. To poručuje koliko je proces obnove povjerenja i života osjetljiv. I on se ne lomi preko koljena. Koliko je Poljskoj dugo trebalo da dopusti prava Nijemcima, pa tamo je od 1963. do 1980. njemački jezik u javnosti bio zabranjen. Dakle, potpuno je sigurno da to EU od nas nije tražila. Samo su dvije mogućnosti; ili se namjerno isprovocirao taj problem ili se tvrdoglavošću i nerazumijevanjem stvorio problem zbog političara koji nemaju osjećaja za posljedice rata niti su prošli životna zbivanja devedesetih.
Ne radi se tu o ćirilici, pismu, meni su Vukovarci rekli da je to njima simbol poput kukastog križa Židovima, nisu oni protiv slova...
Voljela bih vidjeti kakva je situacija u Srebrenici i da li i tamo takve stvari lome preko koljena. Ne lome, jer presvježe su rane i tko zna koliko će to dugo tako trajati. A tko će reći kada će se uvesti dvojezični natpisi, pa to će ljudi sami odlučiti. To treba ostaviti Vukovarcima. Sada, kada se skidaju dvojezični natpisi po cijeloj Hrvatskoj, ustvari se vidi koliko ih je mnogo bilo, a koji nisu nikome do sada smetali. Ovo je ogledni primjer krive političke odluke. Glede odluke Gradskog vijeća da grad ima posebni status, ja sam još 2002. predlagala u Saboru zakon o tome. Račanova je vlada podržala taj prijedlog, no nisu imali hrabrosti usvojiti ga. Odluku o posebnom statusu grada može donijeti samo Sabor. Govoriti o suspenziji Zakona o pravima manjina nije mudro ni dobro i to bi bio stvarno pucanj u petu. Hrvatska uistinu ima najviši standard zaštite prava nacionalnih manjina, među prvih smo pet zemalja u EU po zaštiti manjinskih prava. Dvojezične ploče na izrazito ratom stradalim područjima kao što je Vukovar treba postupno uvoditi. Pitajte nekog od predstavnika srpske manjine u Vukovaru, on sada može, bez obzira na ovu dramatiku, u svim državnim institucijama, sudu, komunicirati na svom jeziku i pismu, to nikome ne smeta. Ali ako ploče smetaju u percepciji, onda nemojmo to sada pritiskati. Ovakvim krivim potezima Vlade, proces normalizacije vratio se unatrag. Graditi normalizaciju odnosa između Hrvata i Srba vam je kao graditi kuću od papira... Jako je to nestabilno i teško, a mali propuh srušit će sve.
Kratkoročno, što učiniti?
Vukovar bi trebao dobiti poseban status, a ne nastaviti manifestacije inata s uvođenjem i skidanjem ploča. Treba strpljivo raditi na odnosima Hrvata i Srba jer su oni poput vulkana, nikada ne znaš kada će se dogoditi erupcija.
Problem je što Vukovarci kažu da svakodnevno susreću one koji su ih mučili, a dobili su oprost?
Postojali su popisi onih pobunjenih Srba protiv kojih je pokrenut kazneni postupak. O tim popisima i sada kola fama, govorilo se o 12.000 imena, pa nakon toga 4000, pa na kraju daleko manje, no neću licitirati. Ne mogu se normalizirati odnosi ako zločini ostanu nekažnjeni ili ako posipate pijeskom i gurate pod tepih problem. Opet će se pojaviti ili ako hoćete proključati. Sve one koji su počinili zločine treba sankcionirati, drukčije ne ide. I nije to stvaranje nove netrpeljivosti, oni jednostavno moraju odgovarati, načelo istine i pravde jedino je ispravno i moguće, na tome se zasniva budućnost u odnosima Hrvata i Srba.
Je li RH namjerno smanjila taj popis na minimum kako bi se brzo završila mirna reintegracija?
Hrvatska je jako puno napravila kako bi uspješno završila mirnu reintegraciju. Ostaje otvoreno pitanje što je otišlo ukrivo. Franjo Tuđman je četiri puta proglašavao oprost, 1992., ‘94., ‘95., ‘97. Tko to može, pa samo snažan pobjednik. I ne zato da bi se dodvoravao, ulagivao, nego je slao snažnu poruku da ne radimo nikakva etnička čišćenja. Pogotovo je to bila jasna poruka onima koji su Hrvatskoj nabijali stigmu NDH.
Kako smanjiti posljedice štetne getoizacije, ima li podataka koliki postotak Srba živi u getu, a koliki šalje svoju djecu u “miješane” vrtiće i škole?
To sami Srbi moraju napraviti, mora doći prijedlog sa srpske strane da bi se to promijenilo, a podatak nema.
Napada se i ministra Freda Matića jer je rekao da ga ćirilica na pločama na ulazu u Vukovar neće smetati kada Srbi budu navijali za hrvatsku nogometnu reprezentaciju?
Dok god ne budu Srbi prihvatili Hrvatsku kao svoju državu, a mislim da ih dobar dio prihvaća, jer žive ovdje – vrijedit će takvo mišljenje kod Hrvata. Možda se Matić nije baš najbolje izrazio, jer ne moraju oni navijati za hrvatsku reprezentaciju, ali moraju poštovati hrvatsku državu. Kada su Srbi gledali prema Beogradu, prošli su loše, a kada su gledali prema Zagrebu, postojao je sklad u odnosima, budućnost i razvoj.
Treba li se Hrvatska riješiti jakog argumenta i odustati od tužbe protiv Srbije za genocid?
Prilično mi je nelagodno zbog silnog licitiranja. Kao, povucite vi svoju, pa ćemo mi našu tužbu. Pa nije to nekakva građanska, imovinska parnica. Tumačenje definicije genocida je bitno smanjeno 2000. BiH tužba je propala, a samo je Srebrenica prošla kao genocid. No, ja nisam za povlačenje tužbe. Neka sud donese odluku. Još kao ministrica pravosuđa tadašnjem predsjedniku Međunarodnog suda pravde u Haagu rekla sam kako nema hrvatskog političara koji će staviti svoj potpis na povlačenje tužbe za genocid. Pritom odluka o povlačenju tužbe ne može biti ni Vladina, ni predsjednika Republike, to može biti samo odluka cijelog naroda, to je pitanje za referendum. Ako se već ide na to, neka vlast ima petlje i neka to da na referendum.
Naši spominju rješavanje pitanja nestalih, vraćanje umjetnina kao uvjet?
To uopće ne može biti pitanje, nema trgovine tužbom za genocid, za Boga miloga.
Na prošlim parlamentarnim izborima bili ste u koaliciji s HDZ-om i prema sporazumu, na pola mandata, vi dolazite u Sabor umjesto zastupnika HDZ-a. Hoće li Karamarko poštovati taj sporazum s J. Kosor?
Taj je sporazum i dalje na snazi. Na moje traženje nisam htjela ići na cijeli mandat, pa je išla gđa Roksandić. Mandat je DC-ov.
Kako vam se čini ovaj saziv Sabora?
Oporba treba biti dinamičnija, na svaki prijedlog koji dolazi iz Vlade treba stavljati svoj, kako bi javnost jasno vidjela tko je bolji.
Hoće li ova vlada izdržati do kraja, je li oporbena koalicija dovoljno snažna?
Čini mi se da Vlada uistinu nije pripremljeno ušla u vlast. Što se oporbe tiče, bit će potrebno stvoriti jači blok i izvući na površinu pojedince koji će dati novu kvalitetu oporbenom djelovanju. Parlament je oporbi jedina pozornica, a ne koristi se dovoljno. Nije dovoljno nacrtati na licu Milanovića fleke, nego ponuditi svoja rješenja. Ja bih već “nebo i zemlju” preokrenula. Ovoj vladi ne treba pustiti da diše, treba nametati utakmicu kvalitetnih prijedloga za Hrvatsku, a svakom zastupniku oporbe to treba biti izazov.
Aloooo naroz , radi se na tome , još malo .