Većini vozača vjerojatno se posljednjih godina dogodilo da je u javnoj garaži, u kojoj najčešće parkiraju svoj automobil, mladić koji je naplaćivao parking u kućici na izlazu i dizao rampu iščeznuo, a zamijenio ga je sjajni novi automat koji prepoznaje novčanice, uzvraća sitniš i otvara izlaz iz garaže.
Rad umjetne inteligencije i automatike zamijenio je tako rad ljudske inteligencije i fizičke snage, a budući da je to masovna pojava koju zapažamo posvuda oko nas, opravdano se pitamo: znači li to da će radnih mjesta biti sve manje, a nezaposlenih sve više? Hoće li kompjutori, automatika i roboti posve zamijeniti ljude?
Na svu sreću, gledajući stotinama godina unatrag, to se zapravo nikada nije događalo. Iako se to na prvi pogled ne čini tako, otprilike onoliko ljudi koliko bi nova tehnologija istisnula s posla, toliko ih je i zaposlila, samo na drugim i drukčijim poslovima. Ali, ne i u zadnja tri desetljeća!
Jedan od najistaknutijih ekonomista današnjice Daron Acemoglu s MIT-a i njegov koautor Pascual Rostrepo s Bostonskog sveučilišta objavili su rezultate svojega istraživanja prema kojima je IT tehnološka revolucija u SAD-u od 1987. do 2017. godine s posla istisnula dvaput više ljudi nego što ih je zaposlila (NBER Digest, lipanj 2019.), ili 10 posto svih zaposlenih.
Acemoglu i Rostrepo podsjećaju kako je automatika već na početku industrijske revolucije u tekstilnoj branši zamijenila milijune pletilja i švelja, a u poljoprivredi milijune orača, kosaca ili berača. No, na drugoj strani stvorila je potrebu za podjednakim brojem zaposlenika na poslovima koje ljudi obavljaju bolje od mašina, poput projektanata, proizvođača, opslužitelja i servisera automatiziranih proizvodnih linija, menadžera, knjigovođa i drugih, pa se tako i pobuna Ludita s početka 19. stoljeća pokazala posve promašenom.
Umjesto da uništi radni kontingent, svaka nova tehnologija zapošljavala je sve veći broj ljudi, eksponencijalno povećavala njihovu produktivnost i životni standard čitavih naroda. No, čini se da više nije tako. Posljednjih desetljeća nešto se dubinski promijenilo, a Acemoglu i Rostrepo otkrivaju to krajnje objektivno, bez ikakvih ideoloških predrasuda i zastranjenja.
I softver i kompjutorski hardver istisnuli su s posla ljude u mnogim klasičnim “uredskim” zanimanjima (nestale su, primjerice, daktilografkinje za unos novinarskih tekstova pisanih na papiru, a uskoro bi mogli i novinari), ali su isto tako otvorili radna mjesta za programere, dizajnere, analitičare, servisere, asistente.
Ali, prema Acemogluovom i Rostrepovom istraživanju, broj poslova koje je zadnja industrijska revolucija u SAD-u stvorila upola je manji od broja poslova koje je ugasila!
U proizvodnji je tehnologija smanjila potražnju za ljudskim radom za čak 30 posto. Autori time objašnjavaju i činjenicu da se rast produktivnosti u Americi usporio na samo 1,54 posto na godinu, a prosječni osobni dohodak od 2000. stagnira. To je krajnje zabrinjavajući trend za koji će industrijske ekonomske politike morati naći odgovor.
Pa vidiš Ratko da su si i curice dečke zamijenile sa "baterijama". Pa kukamo kak nam demografija šteka. A samo je štos u tome da bi djecu trebala donositi ševa, a ne roda.