Zbog kujice Šire na dječjim se licima vidio i osmijeh

Dugo se David nije dao odvojiti od mobitela, nije ga nimalo zanimalo što kujica Šira radi. Ni Tomislav nije bio zainteresiran, a Dorino lice ničim nije odavalo što se u njezinoj glavi zbiva.

Nosila je Šira igračke u košaru, tražila u kojoj je kutiji skrivena hrana, nježno njuškicom uzimala hranu s dječjih ruku. Pozivala ih je – pokažite mi što da radim, što želite od mene. I konačno je David zaboravio na mobitel, Tomislav se tiho prišuljao, a Dora se široko osmjehnula. Uz podršku pružali su ručice prema kujici, bacali joj igračke, nagrađivali je. S veseljem su gledali kako Šira prolazi kroz krug i preskače preko štapa koji su pridržavali. Pomazili su je, dodirivali njezinu dlaku, meke šapice, ležali na strunjači dok ih je kujica preskakala. I Šira je shvatila da je uspjela, obavila je zadatak zbog kojeg je došla u radionicu održanu u knjižnici Marina Držića, pokazala je što i kako radi pas pomagač.

Razvoj vještina

– Zadatak psa pomagača je poticanje korisnika na razvoj onih vještina i sposobnosti koje su im potrebne u životu. To može biti kroz razne aktivnosti, primjerice da pas zajedno s korisnikom svladava različite prepreke (tunele, provlačenje ispod i iznad nečega), donosi mu predmete, umiruje ga u stresnim situacijama gurkanjem njuškom. Osim toga, psi se podučavaju biti strpljivi u interakciji s korisnikom na način da sjede ili leže te pričekaju onda kada je to potrebno – objašnjava Tea Selaković, predsjednica udruge Psi pomagači i voditeljica interaktivne radionice, inače profesorica rehabilitatorica s diplomom Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta.

Dori Hržan Keglević, Davidu Ivanoviću i Tomislavu Čaleti ovo nije bio prvi susret sa psima pomagačima. Jer, kako ističe defektologinja Daniela Vuletić, koja se uz odgojiteljice i njegovateljice brine o posebnoj skupini koju u vrtiću Vladimira Nazora njih troje pohađaju, na svaki način pokušavaju kompenzirati nedostatke koje imaju djeca.

– Uz motorna oštećenja ova djeca imaju i brojne druge poteškoće, senzorno su dezintegrirana. I zato primjenjujemo sve što može potaknuti njihove senzorne puteve, potaknuti njihovu pažnju, pa makar i kratkotrajnu. Sve što može dovesti do toga da pokažu neke emocije. A upravo su psi u tome dobri pomagači – rekla nam je defektologinja. Zadovoljne su bile i Tomislavova i Davidova mama.

– Tomislav baš nije baš zainteresiran za životinje i dobro je reagirao – kazala je Tanja Čaleta. A Suzana Ivanović dodala je da Davidova pozornost uvijek kratko traje pa je jako dobro reagirao.

Obuka za pse

Prije nego što je postala pas pomagač, Šira je prošla propisanu obuku.

– Došla je k meni kad je imala šest mjeseci, a sa mnom je već tri godine. Vrlo brzo pokazala je interes i želju za radom – objašnjava T. Selaković. Ističe da je upravo cilj udruge omogućiti edukaciju vlasnika pasa koji žele sa svojim psima biti uključeni u rad i pomaganje raznim korisnicima.

– U Hrvatskoj je praksa da se već školovani psi pomagači (terapijski psi) dodjeljuju ili roditeljima djece s teškoćama ili stručnim osobama, kao što su rehabilitatori i radni terapeuti. Željeli smo praksom koja kod nas nije zastupljena, a koja se u inozemstvu pokazala vrlo dobrom, pse pomagače i njihove educirane voditelje učiniti dostupnijima korisnicima kojima su oni potrebni. Takva edukacija postala je i potreba jer sve više osoba odlazi sa svojim psima, kućnim ljubimcima, u razne ustanove. To čine u okviru svojih znanja i iskustva, no smatramo da je nužna edukacija iz nekoliko različitih područja kojom bi stekli potrebno znanje i vještine kako uz psa pomagača ostvariti maksimalni učinak za korisnika – dijete s teškoćama u razvoju, mlade s poremećajem u ponašanju, osobe s invaliditetom, ali uz istodobnu brigu i o dobrobiti samog psa – ističe predsjednica udruge.

U dvije godine koliko udruga postoji iza njih su radionice za djecu s intelektualnim teškoćama, cerebralnom paralizom i drugim motoričkim teškoćama te s poremećajima u ponašanju, najčešće zlostavljana, napuštena ili psihički oboljela djeca. U njihovu su programu i jednokratne radionice u osnovnim i srednjim školama za djecu bez teškoća, a održali su i predavanja za stručnjake, roditelje djece s teškoćama, ali i sve zainteresirane. Dosad su surađivali s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom, Domom za djecu Nazorova, Dječjim vrtićem Žirek, Odjelom za mlade Knjižnice Grada Zagreba, Centrom za odgoj i obrazovanje Goljak te drugim ustanovama i udrugama iz Hrvatske. Imaju i planove.

– Najvažnije nam je proširiti krug korisnika na odrasle s kroničnim oboljenjima, traumatskim ozljedama, psihičkim oboljenjima, osobe starije životne dobi u domovima i sve koji imaju želju uključiti se u rad sa psom pomagačem – ističe T. Selaković.

A da posao psa pomagača nije nimalo lak, pokazala nam je i Šira. Trudila se potaknuti djecu, shvatiti što žele, prepoznati njihove signale. I nakon svega bila je toliko umorna da se prije odlaska kući morala malo i odmoriti.

http://>>9 znanstvenih razloga zašto je dobro imati psa