Svestrana književnica, ali ponajprije ipak pjesnikinja Božica Jelušić u Vrgorcu je nedavno primila nagradu Tina Ujevića za najbolju recentnu pjesničku zbirku “Kotačev slavopoj”.
Nagrađeni “Kotačev slavopoj” vaša je 55. knjiga. Ima li u tome simbolike?
– Dobro ste uočili da ja volim simboliku brojeva. To je bilo kao da me život s dvije petice nagradio, za odličan uspjeh i primjerno vladanje! Šalim se, bilo je slučajno. No, tu su moje pedeset šesta i sedma knjiga. Prilično brzo pišem te sam u međuvremenu objavila meni važnu knjigu ekoloških putopisa „Dravom i Podravljem“, koja promovira zavičajne ekološke i krajobrazne vrijednosti, predstavljajući sukus mojeg 30-godišnjeg bavljenja zaštitom okoliša i otkrivanjem zakutaka i puteva Podravine u kojoj živim. Također, tu je slikovnica „Pjesko, pješčani dječak“ s ilustracijama Gordane Špoljar-Andrašić, a tekst se bavi jedinstvenim lokalitetom male pustinje pokraj Đurđevca, pretvorene u kultivirani krajolik višedesetljetnim naporima lokalnog stanovništva. Pjesko, glavni lik, naš je mali podravski avatar i držimo da će doprijeti i izvan regije, po svojim vrlinama i dobroti – kaže Božica Jelušić. Do sada je Tinovom nagradom koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika nagrađeno 39 osoba, a među njima samo osam pjesnikinja. Je li taj omjer pravedan ili umjetnost ne trpi novinarska pojednostavljivanja?
Ja sam agnostik, rekla bih
– Malo je pjesnikinja svuda, i na Zidu oliveata u Selcima na Braču, na festivalu ČA KAJ ŠTO, i među dobitnicama vijenaca i raznih odlikovanja za književnost i članstva u akademiji. To je jedna paradigma, lako uočljiva već na slučaju Vesne Parun, a u podlozi su ljubomora, mizoginija i statusna tjeskoba. Kako bi jedno društvo čvrsto ukopano u muški autoritet i floskule o „prvotnosti“ i „drugotnosti“ uopće pristalo da u bilo kojem periodu kulturnog razvoja ili procvata neka pjesnikinja bude nacionalnom perjanicom?! Osim toga, korteširanje i protežiranje u kulturi preslikano je iz politike i ono daje vidljive rezultate na svim poljima! Parun je bila prirodna pojava, pjesnikinja s karizmom, ali kod nas ni do Akademije nije stigla, pa onda zaključimo – pametnome dosta! – odgovara pjesnikinja.
Žiri koji joj je dodijelio Ujevića naglasio je da je i dalje vjerna tradicionalnoj poetici. Je li ona tradicionalistkinja u poeziji, a onda i u životu?
– Mislim da oznaka “tradicionalizam” nije baš najsretnije pogođena. Ono do čega ja držim jest esteticizam. Važno mi je da pjesma poštuje pravila ritma, da to bude stih, a ne prozna rečenica, dakle, nešto pregnantno, nabijeno značenjem, da ne razbija jezične i misaone veze, da bude strukturirano kao pročišćeni i produhovljeni doživljaj, koji je našao pravi izraz. Na pitanje što je poezija, Mallarme genijalno odgovara: “Ono blistavo nešto, što proza nikada ne može biti!” Dakle, meni se od mladosti činilo, a držim to i danas, da je korzet soneta, rima, stroga forma, jedan zanatski izazov, no istodobno trening “discipline mašte”. Nije lako naći novo u starome, težiti silabičkoj rimi, voditi računa o akcentima, a ja volim teške zadatke. Mislim da onaj tko više zna više uživa, pa i čitatelji poezije mogu barem na dvije razine uživati: u bravuroznosti, majstoriji, ali isto tako u neoštećenoj, izravnoj emociji, koju im poezija posreduje. Ja sam napisala i stotinjak pjesama u slobodnom stihu, s osjetnim “pulsiranjem ritma”, no nikad se nisam priklonila “razbijačima jezika”, uvozu vulgarizama i uličarskog govora, simplifikacijama, sirovom humoru, nametljivom erotizmu, nebrizi za bilo kakav čitateljski doživljaj pjesme. Premda opsesivno rimarenje može odvesti u suhi manirizam, mislim da sam toj zamci izbjegla te da moje pjesme imaju biljeg mjesta, genius loci, biljeg vremena, osobnu notu, slikovitost i metaforičnost, što je za mene lijevo i desno krilo poezije. A što se životnih stavova tiče, ne, ja sam liberalka, kozmopolitkinja, agnostik, rekla bih – sve obratno od tradicionalizma – kaže Božica Jelušić koja je u “Kotačevu slavopoju” uz sonete objavila i pjesmu “Juha od krumpira”.
Možemo li je čitati kao programatsku pjesmu?
Skrovit život, ne zgrtanje
– U “Kotačevu slavopoju”, strukturalno gledano, moje su omiljene forme: dva katrena, kao u ruskih akmeista, potom tri, četiri i nešto rjeđe pet katrena te sonet. Nastojim da pjesme ne budu narativne, da ne rastežem neku priču koja ispada iz lirske forme i prelazi u nekakvo čavrljanje. Ipak, tematika je veoma važna pa držim da su pjesme u neku ruku dijarijske, ono što mi se događa, što sanjam, predviđam, što radim i o čemu umujem. Gastrolatrija je moja stara tema. Prikupilo bi se i do trideset pjesama o hrani, hranjenju, kućnim mirisima, okusima djetinjstva, uživanju u „zemaljskim plodovima“, kako kaže Gide. Naravno, i Tin je imao izrazito gastrolatrijskih pjesama, a u njih je utkao svoje životne prilike i stavove. Uvijek postoje oni za bogatom trpezom i oni koji poznaju “prijeteću vrijednost zalogaja kruha” u svom životu. Ta “Juha od krumpira” izravno slavi jednostavnost života, nezahtjevnost, uživanje u malim stvarima. Ona aludira na Thoreuovu ideju da je bolje “sjediti na bundevi, osjećajući se kraljem, nego sjediti na plišanu stolcu s trojicom zavidnika”. Sloboda izbora, opredjeljenje za običan i skrovit život umjesto sumanutog zgrtanja, to su koordinate ove pjesme. Naime, bilo bi dobro ako ona osvijesti moju empirijsku spoznaju da asketizam ili život u slasti i lasti ne pomažu u “natezanju” karme prema duljem životu. Ako su umrli Steve Jobs i Onassis i toliki bogati ljudi, točno kad im je “ura otkucala”, ne kupivši ni minute produženja utakmice, onda treba probuditi u sebi onoga koji znade reći “hvala ti, živote” i u tom optimizmu memorije i pouzdanju u sretne ishode u budućnosti naći razlog da se svakoga dana iznova probudimo, da bismo posrkali svoju juhu od krumpira – kaže pjesnikinja koja povremeno koristi pseudonim Flora Green.
Zašto?
– Flora Green iliti Cvijeta Zelenko? Haha, to je moj stari pseudonim, još studentski, a engleski je moja građanska profesija, inače. Najprije sam pod tim imenom objavljivala “usputne” stvari, budući da sam radila kao tvornička novinarka pa mi se činilo i da neki tekstovi izvan te pragme imaju drukčije obilježje i svrhu, koja će se jednom i meni samoj ukazati. Potom, ja mislim da svi imamo više nego jednu ličnost i barem nekoliko identiteta kroz koje se možemo izraziti. Botanika je moja pasija, vrtlarenje, sadnja drveća, vegetacija i cijela “filozofija zelenoga” koja iz toga proizlazi. Kad odložim olovke i bilježnice (doslovce, jer u prvoj verziji sve pišem rukom), ja se hvatam za grablje, motiku, kantu za polijevanje. Želim pridonijeti disanju planeta, ozelenjivanju, životu trave, povezanosti životnih zajednica, čistom okružju. Kad sam bila na Sveučilištu Washington, studenti su me zvali Bi Džei, po inicijalima. Nisam se sjetila da im “ubacim” Floru, laku za izgovor, jer se tamo nisam osjećala biljaricom, ni “zemaljskom gospodaricom”, kako me duhovito zove Vidmarović – domina terrestra! Naime, taj identitet poprimam u svojem domaćem, prirodnom okružju i tim imenom potpisujem ono što sam “prva ja”, osoba iz pokrajine, koja pripada zemlji i prirodi – kaže Božica Jelušić koja je sasvim sigurno antologijska pjesnikinja kajkavskog jezika.
Ujedinjeni Kajkavski Emirati
– Da, jezik. Tu nema ništa sporno. Ja sam ga uvijek tako doživljavala, bez obzira na ovo formalno strukovno-lingvističko priznanje. Naime, gledamo rječnike, gramatike, prijevode na kajkavski, literaturu na njemu stvorenu, njegovu ukupnu potencijalnost… Ljudi ne razlikuju dnevnu uporabu, idiom kojim govori regija ili neko selo i literarno sredstvo, kod u kojem netko stvara i piše. Primjerice, moj je kod svekajkavska jezična sinteza. Nema lokalna obilježja i literarno je potpuno funkcionalan. Za zbirku “Ftič kesnokrič” prošle sam godine dobila nagradu Katarina Patačić, dakle, moja je varijanta etablirana kao književni domet. Također, na Zelinskim recitalima tridesetak puta imala sam neke inovativne stvari, uvijek drukčije, što svjedoči o vitalizmu i poetičkoj prostranosti materinske riječi. Sigurno je da se takav kapital ne ispušta iz ruke! Imamo i grupu na internetu Ujedinjeni Kajkavski Emirati, vrlo agilnu, kvalitetnu, sa svim aspektima kajkavske kulture. Naziv je možda malo otkvačen, potječe od Miroslava Dolenca-Dravskog, no svi smo ga u duhu kajkavskoga humora razvili i prihvatili, što me vrlo veseli – kaže pjesnikinja koja na Facebook-profilu oštro kritizira razne društvene pojave.
Ima li negativnih reakcija zbog toga?
– Gledajte, to je moj novinarski i satirički živac, vrlo podražljiv, koji smjesta reagira na društvenu patologiju, aberacije, skretanja prema ekstremizmu, kvarenje klime i odnosa u društvu. Ja mislim da se intelektualac mora oglasiti, mora reagirati, da mu je to moralna dužnost. Zato smatram da s te staze neću odstupiti. Satirom se brže dopire do većeg auditorija nego li analitikom i dokazivanjima po pravilima logike. Budimo realni, puno je politički i sociološki nepismenih i polupismenih ljudi koji švrljaju po društvenim mrežama. Svijetu trebaju novi Landaueri, principijelni ljudi, spremni izgorjeti za istinu. Kod nas nestaje hijerarhije, nestaje građanskog odgoja, kulture dijaloga. Mediji stružu i burkaju po dnu i dižu trunje te mutež prema površini. Ne mislim da se izlažem realnim opasnostima, zašto bih, nemam moć i moj glas je važan za intelektualnu manjinu pa stoga, barem da malo razgibamo vijuge i osvježimo dan – kaže autorica koja se brine za dvor Barnagor nedaleko od Đurđevca.
Znači li to da pjesnici imaju smisla i za praktične oblike života?
– Barnagor je ladanjski dvor star 150 godina. To je nadarbina plemićke obitelji Trezić iz doba Monarhije. Ima okolnu zemlju, šume, park, izvorsku vodu, drveće. U odluci o njegovoj obnovi nije bilo ničega racionalnog. Sav moj trud i marljivost služili su tom projektu. Ali spašena je knjižnica, uspomene, građevina i povijest jedne izuzetne obitelji, sve vlastitim sredstvima. Koliko vidim, država to baš nije u stanju, kad je u pitanju povijesno naslijeđe, pa i dalje sve ostaje na fantastima i ljudima sklonim iracionalnim, neisplativim pothvatima – kaže pjesnikinja koja je autorica pjesme “Duša je jedna dodrta hiža”. Zašto kajkavci toliko često spominju dušu?
Među propalim vrijednostima
– Duša, duševnost, mekodušje, sve je to imanentno kajkavskoj osjećajnosti. Od nekadašnjih “predekatora” i njihovih homilija, do domotužja, nostalgije, panonske široke tugaljivosti, molske ljestvice i melankolije u međimurskim i podravskim napjevima, sve to iz duše izvire i čovjekovu duševnost bistri, čisti, njeguje. Mi nismo razvili neku junačnost, kremenitost, hvalisanje “ranama”, spremnost poskoka na skok i ugriz, već onu sklonost sjenovitosti, miru, mudrovanju, “spelavanju i zmišljavanju”, latinskoj frazi, koralima, tihožitju, poflebanim baroknim nebesima na stropu kapelice, vinskim goričkim akademijama pod otvorenim nebom u sjeni trsa. Mi smo takvi ljudi, imamo četiri naglaska, a ne dva, govorimo razvučeno, radimo temeljito, osjećamo duboko. Dakle, „duša je veoma stari instrument“, kaže jedan pjesnik, a mi smo stari i starinski soj ljudi, kajkavci, takvi smo – kaže Božica koja je velika poznavateljica naivnog slikarstva.
Jesmo li u doba svekolikog brendiranja zaboravili na naivu?
– Naiva u svojim zvjezdanim trenucima, i ovo danas, zaista su nebo i zemlja. Nikada se više neće taj uzlet ponoviti, nekako smo ispustili uzde i omanuli zlatni Kairosov trenutak. Ali možda je to u naravi čuda: zabljesne, kratko traje, prelazi u legendu… U vrhu naivističke piramide, na primjer, tri su podravska Ivana i jedan Mijo, i njihova se struja ulijeva u najvitalniju maticu europske umjetnosti prošloga stoljeća. Bio je to zanos i zamah, mnoge su se uspavane energije probudile, muze su u Podravini imale stalna boravišta. Moraju se stvoriti uvjeti da se takav “brend” negdje stvori i učvrsti i da kukolj diletantizma ne uguši zdravo klasje prave darovitosti. Pisala sam mnogo o naivi, monografije, predgovore, kritičke tekstove. Nekada su se autori žalili da im nedostaju mentori, sugovornici, pošteni kritičari i jaki kolekcionari, danas kažu da nema kupaca i da se malanje ne isplati. Kao i u svemu, preostat će oni kojima je to sudbina i neslučajni izbor. A Hrvatska i njezini “kulturni stratezi”, koji za kulturu nemaju vremena ni zanimanja i misle da se u tom polju stvari događaju “same od sebe” i održavaju od nebeske mane, morat će se dosjetiti nečega drugoga, barem da sačuvaju vlastite sinekure i pozicije – kaže književnica čije je brojne knjige objavila kuća Tonimir iz Varaždinskih Toplica.
Znači li to da poezija ima svoje promotore?
– Da, zanimljivo, nakon gotovo pola stoljeća književne karijere i svih pratećih nevolja, vidim što je to “kućni autor” i koje su prednosti takva statusa. Olakšanje, pravo da vam kažem. Kod Tonimira se sve odvija kao u obitelji, odnosi su jasni, poštovanje je preduvjet, nema nejasnih situacija. Kad imam nešto novo, moje je samo da to bude najbolje što u ovom trenutku mogu iznjedriti i stvoriti. Nemamo senzacionalne naklade, nemamo “špagu” po komisijama i žirijima, ali imamo odlične knjige i zajedno s našim grafičarima, slikarima, dizajnerima i majstorima slažemo lijepe knjige, kao što je to bilo u boljoj prošlosti, kad je knjiga bila kultni, statusni i građanski predmet, kome se znala svrha i namjena. A to je zaista velika misija u svijetu kiča i propalih vrijednosti – zaključuje.