Zbog nasilnog brata oduzet će mi djecu!

Tužna je priča unutar zidova trošne i ruševne kućice na zagrebačkom Trnju, u kojoj su svoj jedini dom pronašli nevjenčani supruzi Hana Pašalić i Mario Dudić, s četvero malodobne djece. Nema razloga ni za mrvu optimizma.

Brat udario Hanu
Siromaštvo, bolest i beznađe stvarnost su toga mladog para. A trebalo bi biti drugačije... Jer Hana i Mario preteško su breme Domovinskog rata ponijeli na svojim leđima. Mario je s puškom u ruci i domovinom u srcu, sa svojim suborcima iz 102. i 113. brigade, prošao sva ratišta, od Šibenika do Plaškog, a Hana je svoju mladost ostavila u srpskim logorima u okolici Vukovara. Umjesto zahvala i ordenja, zidove njihove potleušice krase pljesnive naslage vlage, pukotine opasne za život, a odnedavno i neizbrisiva prijetnja – iseljenjem. Kako loše vijesti nikada ne dolaze same, tako je Mariju, kojemu su samo 33 godine, a jedini ratni trofej PTSP, sušenje noge i hepatitis C, nedavno otkriven i karcinom bubrega.

– Teško mi je to izreći, ali prvi put molim za pomoć! Prije sam bio ponosan i mislio na suborce koji su stradali na ratištu, ali danas mislim na obitelj i upravo zato molim sve dobre ljude i sve u braniteljskim institucijama da nam pomognu u ovoj užasnoj situaciji! – shrvano je započeo svoju priču Mario.

– Teško je bolestan i brinem se što će biti s djecom ako završimo na ulici. Suprug i ja možemo spavati i u konačištu, ali tada će nam djecu smjestiti u dom, oduzeti nam ih. Ovo je, naime, kućica njegovih roditelja – kaže Hana Pašalić.

– Prije sedam godina s obitelji sam se uselio u ovu kućicu jer nismo mogli više plaćati podstanarstvo. Vidite i sami kako živimo! Mnogi ne bi izdržali u takvim uvjetima, ali mi se ne bunimo, preživljavamo. Trošno je, prokišnjava, vlaži, ima miševa, ali ništa nije bitno, nego to da smo zajedno i na okupu – priznaje Mario. No, 14. svibnja ove godine, nakon posjeta Marijeva brata iz inozemstva, trošno i nesigurno tlo male potleušice još se više zatreslo pod nogama Dudićevih.

– Moj brat Ismail, koji je u Hrvatskoj na godišnjem odmoru, k nama je došao u 8.30 sati i tražio da smjesta napustimo kuću. Bio je nasilan i grub, bez imalo sluha za našu situaciju. Pokušao sam mu objasniti da trenutačno nemamo kamo i da se strpi do rujna, dok Ministarstvo branitelja ne riješi naš status. Nije htio razgovarati, nego je izbila svađa, pa je čak i udario moju suprugu. Što da vam kažem, u tom sam trenu poželio zaklati i sebe i njega, ali opet, djeca su tu, što s njima?! – pita se Mario objašnjavajući pravnu realnost trošne kućice u Trnju:

– Kako me otac nikada nije službeno priznao, tako sam ja imao pravo samo na majčin dio te kućice. Međutim, svojedobno sam se iz ponosa i zbog gorčine odrekao i tog dijela – nisam niti pomišljao da će me bolest tako mladoga uništiti. Ni na kraj mi pameti nije bilo da neću moći zarađivati za obitelj. I sada moj brat traži da se smjesta iselim!

A zbog ponosa Mario, priznaje, zbog kojega njemu i obitelji sada prijeti iseljenje iz male obiteljske kućice, nikada nije ostvario ni svoja braniteljska prava.

Neizvjesnost i strah
– Previše je mojih suboraca i prijatelja izgubilo ruke, noge, život. Nisam tražio mirovinu ni neke druge beneficije. Bio sam sretan što sam živ, što imam sve ekstremitete, što se vraćam kao pobjednik. Tada sam mislio da cijeli svijet preda mnom, nisam razmišljao o posljedicama rata, bolestima. No, danas je drugačije, bolest me malo-pomalo uništavala i na kraju slomila. Još sam donedavno, sa štakom, skupljao plastične boce po kontejnerima i staro željezo, ali sada više ne mogu ni to. Živimo isključivo od suprugine socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Prijeti nam ulica, oduzimanje djece. Vodimo se kao prioritetna obitelj za zbrinjavanje preko Grada Zagreba i Hrvatske vojske, a gđa Kovačić, koja vodi moj slučaj, čak mi je obećala riješiti stambeno pitanje u rujnu, ali što će biti do tada i hoće li uopće tako biti?!

Jedno su obećanja, a drugo je stvarnost. Ja moram na operaciju, karcinom može metastazirati preko noći, a što tada?! Što će biti s mojom obitelji?! – kroz suze govori Mario.

Neizvjesnost, strah i crne životne stranice ovu su mladu obitelj ponukale da pogne glavu i prvi put zatraži pomoć. Oni ne traže puno, tek istu takvu potleušicu u kojoj bi hrabro nastavili svoju borbu sa životom. Godine su pred njima, šansa i prilike također, ali ne budemo li im pomogli, nikad to neće moći iskušati.

Šestogodišnje djevojčice Tea i Lea, četverogodišnji Lucijan i trogodišnja Josipa Lorena imaju pravo na djetinjstvo i roditeljsku uspavanku. Ne dopustimo da ikad zaspu bez nje.