Udruga poreznih obveznika Lipa ovih je dana objavila porezni kalkulator, program s pomoću kojeg svaki zaposleni građanin RH može izračunati svoj "dan porezne slobode" – to jest dan do kojeg radi za državu, a od kojeg radi za sebe i svoju obitelj. Za prosječnog radnika taj dan pada na 1. srpnja, što znači da u prosjeku pola svega što zaradimo "dajemo" državi, koja onda time raspolaže ovako ili onako. Pitanje koje se nameće samo po sebi jest ovo: "Zašto tako puno?" Zašto je naša država toliko skupa, što to mi sve plaćamo i što mi zapravo dobivamo zauzvrat?
Kratki odgovor na to pitanje glasi – hrvatska država iznimno je skupa uglavnom zato što se našim novcem loše upravlja. Zato što se novcem poreznih obveznika financiraju ne samo stvari koje nam trebaju (zaštita granica, sigurnost, školovanje djece, liječenje bolesnih, zaštita nemoćnih i slabih i slično) nego i cijeli birokratski aparat, sustav politički imenovanih i umreženih rentijera u svim porama društva. Ti ljudi, ta naša vladajuća birokratska kasta, sasvim solidno zarađuju – primaju plaće, povlaštene mirovine, povoljne kredite ili druge oblike financijske pomoći – a ne rade ništa, ili barem ne rade ništa korisno za druge, osobito ne za one koji sve to moraju platiti.
Hrvatska ima školski sustav koji ne postoji radi učenika, zdravstveni sustav koji nije okrenut pacijentima, sudstvo koje nije briga za građane koji traže pravdu, birokraciju koja se ne trudi biti na usluzi građanima i poduzetnicima. Upravo suprotno – ti sustavi dobrim dijelom postoje radi samih sebe, ne podliježu kontroli građana, skupi su i neučinkoviti, i u velikoj mjeri ne postižu rezultate zbog kojih postoje. Građani su na tu situaciju toliko oguglali da često više i ne postavljaju pitanja poput "zašto postoji ova ili ona institucija" ili "koji je rezultat rada ove ili one institucije".
Te neefikasnosti postoje na svim razinama društvene organizacije, od državnih tijela do lokalne samouprave, od javnog zdravstva i školstva do kompanija – često gubitaša – u vlasništvu države, od sudstva i policije do mnogobrojnih civilnih udruga financiranih javnim novcem.
Pođimo redom – Hrvatska za plaće zaposlene u državnim službama izdvaja znatno više od drugih europskih zemalja. Dok mi trošimo za našu vojsku birokrata oko 12 posto BDP-a, većina drugih usporedivih zemalja troši 7-8 posto. Ta vojska ljudi koja radi za državu, a ne zna im se ni točan broj jer država tvrdi da ne zna koliko je ljudi u nekom određenom trenutku na njenu platnom popisu (činjenica fantastične već sama za sebe), imaju pravo na 40-ak različitih dodataka, zbog čega njihove nominalne plaće, koje su inače više nego u realnom sektoru, mogu narasti i do 150 posto.
Hrvatska banka za obnovu i razvoj, primjerice, saznajemo ovih dana, dijeli kredite svojim zaposlenicima, ali ne podliježe reviziji i kontroli centralne banke kao sve druge kreditne institucije u RH. Nisu li te dvije činjenice u direktnoj vezi? Ne bi li bilo u redu da javna institucija bude podložna nezavisnoj reviziji kao bilo koja druga novčarska institucija pa da građani koji plaćaju, među ostalim, i rad HBOR-a, imaju uvid na što se troši njihov novac?
Hrvatska je administrativno usitnjena, ima više od 500 jedinica lokalne samouprave i pravu vojsku od gotovo 10.000 profesionalnih političara. U svakom izbornom ciklusu političke stranke zaposle oko 5000 ljudi na pozicije u javnoj i lokalnoj upravi te dodatnih 20-ak tisuća u javnim kompanijama. To je golem izvor neefikasnosti i korupcije na svim razinama.
Prema podacima Svjetske banke, broj zaposlenih u sustavu obrazovanja utrostručio se u posljednjih 20 godina iako je broj stanovnika u stalnom padu pa se tako iz godine u godinu sve manje djece upisuje školu. Isto tako, Hrvatska ima najveći broj sudaca po stanovniku u EU, 42,8 na 100.000 stanovnika, dok je prosjek EU10 27,1, a istodobno ima procese koji se vuku godinama, velik broj neriješenih predmeta i općenito golemu pravnu nesigurnost.
Zdravstveni sustav je svake godine u manjku milijardu-dvije kuna jer bolnice mjesečno troše na lijekove 120 milijuna kuna više nego što je predviđeno projekcijom rashoda proračuna. Tko pita građane koji to na kraju sve moraju platiti je li u redu ili nije potrošiti koju milijardicu više ove godine?
Hrvatska na direktne potpore kompanijama (javnim i privatnim) troši 2,5 puta više nego druge europske zemlje – svaki zaposleni građanin Hrvatske daje godišnje jednu prosječnu plaću na održavanje neuspješnih i propalih tvrtki. Istodobno, država dijeli taj silni novac bez ikakve analize korisnosti, bez ikakvih izvještaja koje bi pokazali je li taj novac utrošen na pravi način ili se tu moglo nešto uštedjeti te jesu li porezni obveznici time dobili nešto što im stvarno treba.
Ovako bismo mogli nabrajati unedogled. Gdjegod se zagrebe, isplivaju neefikasnost, suvišno zapošljavanje, nenamjensko trošenje novca, korupcija i tako dalje. Zato je Hrvatska skupa i zato hrvatski građani moraju za održavanje tog pogona plaćati tako visoku cijenu.
Sve je jasno čim se baci pogled tko nam je na vlasti...