– Kao da je jučer bio taj 5. prosinac. Jedan od najtežih dana u mome životu. Ostavljam svoje najmilije, suprugu Anamariju i kćerkicu Stellu (3). Teško je. Pokušavam biti hrabar, dođe mi da odustanem. Gledam u njih dvije, svoje najveće ljubavi, one su zaslužile bolji život. Uzimam kovčege i odlazim. Odlazim u hladni Tromso, 3000 kilometara udaljeni grad. Samo zbog njih dvije... – prisjeća se Franjo Vidrač (33) iz Bistre pokraj Zagreba koji je u prosincu prošle godine otišao raditi na sjever Norveške.
Posljednjih godina Franjo je radio mnoge poslove, čak i po dva posla istodobno.
Potraga za boljim životom
Prekovremeni su sati, kaže, postali normalna stvar, nikad nije bio bez posla... No, ni to nije bilo dovoljno. – Plaće su bile male, izgradili smo kuću, podigli obitelj, krediti i dugovi pritiskali su sa svih strana. Želim priuštiti sebi i svojoj obitelji normalan život, ali kako? Nakon duljeg razmišljanja, odlučujem se za Norvešku. Mnogi su se čudili zašto idem baš tamo, zašto ne, primjerice, u Njemačku.
Želim priuštiti sebi i svojoj obitelji normalan život
Odlučio sam se za Norvešku jer je konkurencija manja, a plaća mnogo veća. Volim raditi s drvetom i tamo mi se pružila prilika da radim u struci, kao stolar – kaže Franjo Vidrač, od milja zvan Frenky, i nastavlja: – Uvijek sam mnogo radio i imao nešto ušteđevine, ali krediti su me zakopali. Znam, kriv sam jer sam gradio kuću na kredit, kupovao sam hranu, vozio se automobilom... Ali zar to danas mora biti luksuz? Da uštedim u Hrvatskoj, trebao bih valjda raditi 246 godina. U Hrvatskoj dobijem plaću 3400 kn, pokvari se perilica rublja i treba kupiti novu. Nemam toliko novca, moram ili dići kredit ili plaćati na karticu. U Norveškoj dobijem plaću u vrijednosti od 23.000 kuna, kupim perilicu, plazmu, hladnjak, vodim obitelj na putovanje u Pariz i još mi ostane od plaće!
– Ondje je u mojoj struci plaća 180 kruna bruto po satu, što nakon poreza od 35 posto iznosi oko 130 kruna neto, a to je oko 115 kn po satu. Njihova je norma 7,5 sati po danu, odnosno 8 sati, ali se piše 7,5 jer ne priznaju stanku. Ja radim maksimalno 10 sati tako da u što kraćem vremenu zaradim više, što znači da ću u mjesec dana za 200 sati rada zaraditi oko 22.500 kn. Kako bih što više uštedio, pazim koliko i gdje trošim. Standard je užasno visok, ali omjer plaće i cijene života je super! Norvežani ne gledaju na svaki novčić – objašnjava nam.
Skupa hrana
Ne izlazi jer je u kafiću pivo između 80 i 100 kruna (oko 90 kn), hamburger, kebab, pizza stoje oko 150 kruna (135 kn). Hrani se u supermarketu REMA1000 koji je već nekoliko godina nagrađivan za najpristupačniju i najjeftiniju trgovinu. Uglavnom se hrani ribom jer nije skupa. Cijena kruha kreće se od 10 do 45 kruna. Automobili su tri puta skuplji, odjeća otprilike kao i u Zagrebu, tehnika i alat jeftiniji su...
U Tromsu živi oko 65.000 stanovnika. Hrvata ima jako malo. Norvežani rade usporenim tempom i sami priznaju da su lijen narod, no strogo se pridržavaju svih zakona. Posebno su plaćeni prekovremeni sati, subote su plaćene 50 posto, nedjelje i praznici 100 posto, no to vrijedi samo za državne firme. Na bolovanju možeš biti godinama, ali ako te ulove da varaš državu ili da radiš na crno, kazne su, kaže, rigorozne, i do tri godine zatvora. Stanarina odnosno najam stana, neovisno o kvadraturi, kreće se od 6000 do 12.000 kruna. Frenky je imao sreće jer njegov šef ima osam apartmana pa svojim radnicima iznajmljuje stambeni prostor po nižoj cijeni, od 3000 do 5000 kruna.
– Ovdje je klima užasna, dani su kratki, zima je jaka, sve je prekriveno snijegom, hladan je vjetar... Zato objavljuju dvije vremenske prognoze: temperatura je, primjerice, -10, a osjećaj hladnoće je -22 °C. Ipak, Tromso je predivan grad. Polarna svjetlost oduzima dah. Priroda je zaista neopisiva. Cestovni promet riješen je tunelima i mostovima od otoka do otoka. Fantastično! Norvežani su pristojni, ljubazni, susretljivi. Kultura na cesti je velika, nema onog živčanog trubljenja. Grad je siguran. Jedva da sam vidio policiju, hitnu pomoć ili vatrogasce, pomalo iritantno miran grad – smije se Frenky.
Iako mi pruža premalo, Hrvatska je moja domovina
Iako sam ovdje tek dva mjeseca, ne osjećam se kao stranac. Od prvog dana me šef i kolege poštuju i cijene. Dokazao sam da znam raditi i mogu reći da sam uspio. Norvežani s kojima sam razgovarao baš i ne poznaju Hrvatsku, jedina asocijacija im je Dubrovnik. Razumiju nas, strance, zašto bježimo iz Hrvatske. Mogu zamisliti da ovdje neko vrijeme živim, ali ne i zauvijek. Ne mogu. Hrvatska je moj dom. Iako mi pruža premalo, Hrvatska je moja domovina. Najljepša je i ne bih je mijenjao ni za kakvu Norvešku.
Tuga za Božić
Teško mi je bilo kad sam došao jer su se bližili božićni blagdani, deprimirala me sama pomisao da ću, umjesto s obitelji, Božić slaviti miljama daleko...
Ipak, dolaskom u Tromso strah od nepoznatog vrlo brzo umanjio je moj novi poslodavac Norvežanin, koji mi je, kasnije ću to shvatiti, postao i više od šefa. Stiže Božić… Zamišljam kako s Anamarijom i Stellom kitim drvce.
Plačem u sebi, radim što više kako bih manje mislio na njih. Dobar čovjek – moj šef poziva me na večeru. S nevjericom dolazim u njegov dom, dvoje klinaca trčkara oko bora, supruga kuha večeru... Srdačno me zagrle, vesele se strancu, pričaju meni do tada nepoznatim jezikom. Nakon večere otvarali su darove.
U mislima sam sa svojim curama, 3000 km daleko. Posljednji poklon ispod bora bio je za mene: "Frenky uzmi, taj je tvoj", kaže mi gazda. Iznenađen, pomalo zbunjen otvaram dar. "Zima je duga i hladna, uzmi, od srca je", govori mi šef. U nevjerici gledam zimsku obuću zamotanu u lijepom papiru.
Nakon te večere donio sam odluku. Vraćam se za Uskrs svojoj obitelji. Zauvijek.
>>Otišla s obitelji u Irsku: Voljena zemlja me iskoristila, ispljunula, pregazila i ismijala
>>Kako žive Hrvati u Americi? 'Iseljenici su uspješni, ali platili su visoku cijenu'
>>Posao se nudi na svakom koraku, ali nema biranja. A kasnije “kopate” bolji
>>Jedna jabuka košta šest kuna, ali na ulici nema auta starijeg od dvije-tri godine
>>Nismo pomišljali otići iz Hrvatske, no razočaranja su se gomilala
Tužna i radosna priča! Sve u jednom. Radosna što će čovjek za 6 mjeseci zaraditi više nego ovdje za godinu i pol a tužna jer ova nesposobna kasta na vlasti prisiljavaju mlade ljude da odlaze Nažalost, mnogi se neće vratiti!