S ovrhama se borim gotovo 20 godina: prvu sam dobio dok sam godinu dana služio redovnu vojsku 1999. Nisam imao nikakva primanja pa nisam mogao plaćati režije za stan. Zbog njih sam danas beskućnik – počinje svoju priču Ivan (podaci poznati redakciji).
Ovaj 39-godišnji građevinski tehničar iz Osijeka odrastao je u domu i opet je štićenik – ovaj put prihvatilišta za beskućnike Caritasa Zagrebačke nadbiskupije u Sesvetskom Kraljevcu. Mjesta čiji dobar dio stanara, osim beskućništva, veže i druga nevolja – dio su vojske blokiranih.
Čeka prekvalifikaciju
Ivan je u domu završio s 12. Roditelji su se razveli kad je imao samo šest mjeseci, a 17-godišnja majka zasnovala je novu obitelj. Danas s njom povremeno kontaktira, otac je poginuo u Domovinskom ratu. Ima polubraću i polusestre, brojnu rodbinu. I nitko ne zna da je beskućnik – uspješno to skriva od svih, moli i nas za zaštitu privatnosti.
– Kad sam zarađivao, pomagao sam svima, tetku je kuća “visjela” zbog duga, stricu... A kad sam ja zaglibio u problemima, nitko ne pita, ne nude se pomoći – kaže Ivan. Čim je izašao iz doma, počeo je raditi: na uvozu i preprodaji auta iz inozemstva, uz maksimalno odricanje, za osam godina zaradio je novac za mali stan.
– Problemi počinju 2005., kad sam otišao raditi na more: nisam dobio dvije plaće, jedno smo jutro samo saznali da nam je poslodavac otkazao i smještaj, nisam imao ni za hranu, ni kune za povratak u Zagreb gdje je bilo sjedište firme. Imao sam sreću, krenuo sam “stopom” u šest ujutro, stigao u deset navečer – prepričava jednu od situacija s kojima se susreo tijekom godina rada za građevinske poduzetnike. Ima pet pravomoćnih presuda za neisplaćene plaće, nijednu ovrhu ne uspijeva provesti.
– Na Trgovačkom sudu jedna firma ima pola milijuna kuna duga državi, vlasniku su dali da otvori novu. A mene kamatare za 15 tisuća kuna. Glava me zaboli čim počnem... Neću im vratiti te lihvarske kamate! – revoltiran je Ivan. U međuvremenu je ostao i bez stana, prodao ga je ispod cijene i novac se istopio za podstanarstvo i život bez plaće. S 50 eura u džepu 2014. odlazi u Njemačku, a kad se 2016. vratio u domovinu zbog isteklih dokumenata, na granici mu ih oduzimaju jer je u Hrvatskoj odjavljen, nema ni prebivališta, ni boravišta.
– Tad počinju pravi problemi: u Njemačkoj moram telefonski dati otkaz i platiti odvjetnika da me odjavi jer bih inače platio kaznu, a ne bih se mogao ni vratiti. Dokumente čekam osam mjeseci, negdje su zagubili moje stare s granice, a bez njih ne mogu ni raditi, ne mogu više boraviti ni kod prijatelja i završavam u – prihvatilištu. To je bilo lani u travnju. Tada daje i zahtjev za osobni stečaj, ali se na pogodbi ne pojavljuje nitko od vjerovnika.
– Uzeo sam adrese odvjetnika ovršitelja i obilazio ih s novcem. Nudio sam im otplatu glavnice, ni da čuju! Ali sad više ne dam lipe, nije njima u interesu da im vratim dug. U interesu im je da im cijeli život, kao i ostali koji su dužni, budem – rob – “puklo” je u Ivanu. Dan prije bio je u Fini, dug mu danas iznosi 43.700 kuna, od toga je glavnica oko 14.000. Nije očajan, ima plan. Prijavio se još lani za prekvalifikaciju za vozača preko HZZ- a, ali program nikako da krene. Čim to završi, ponovo će preko granice, ovaj put – zauvijek.
Uskoro posao
Marin iz Sl. Požege (podaci poznati redakciji) svoje je dugove otplatio, i platio ih – također beskućništvom. I on je dijete doma; ondje je završio kao 10-godišnjak, s još troje braće, kad se otac razbolio i umro, a za majku je to bilo previše – oboljela je na živce i otad je u ustanovi zatvorenog tipa. Po izlasku iz doma, odmah se zapošljava, radi kao barist u jednom zagrebačkom klubu i pet godina život je savršen – plaća uredna, dobiva čak i prekovremene...
– U krizi se lokal zatvara, ne mogu više plaćati podstanarstvo, sjedaju mi ovrhe za režije, neplaćene rate životnog osiguranja, nisam ga se sjetio “zamrznuti”. Dugovi su s 8000 kuna narasli na 30.000 – kaže Marin (28). Poslove mu je teško naći jer je po struci autolakirer, ali je kao dijete dvaput operirao srce pa preko HZZ-a ne ide, poslodavci se plaše. Radi fuševe i uspijeva u godinu i pol dana otplatiti dug.
– Tek kad sam otplatio i ostao bez kune, završio sam ovdje. Da nisam, mogao sam se samo odati kriminalu – pomirljivo kaže. Nada se da će uskoro van – u ponedjeljak bi trebao početi raditi u ugostiteljskom objektu u ZOO-u. Za njega je to – sloboda. Posao, plaća, stan. Dom. Jer četverosobni stan u Požegi braća su izgubila. Teta i tetak, skrbnici, neko su vrijeme plaćali paušalne režije, a kad nisu više mogli, zbog ovrha za komunalije, i on je završio – na bubnju.
a treba plačati ŕačune