Zbog sve manje ljudi ekonomija se preokrenula naglavačke

Negativna kamata na državno zaduživanje stigla je i u Hrvatsku: Vlada premijera Andreja Plenkovića prodala je hrvatskim bankama 32 milijuna eura trezorskih zapisa uz kamatu od minus 0,05 posto, što znači da će za godinu dana bankama vratiti manje nego što je posudila, odnosno, banke plaćaju hrvatskoj državi da od njih posudi novac.

“To je prvi put i mislim da je to dobra informacija za sve”, navodno je novinarima rekao hrvatski ministar financija Zdravko Marić.

No, to je možda dobro za državu, koja je preko negativne kamate našla načina za oporezivanje ekonomije kad to ne može preko inflacije, ali nikako ne može biti dobro, na primjer, za bankare i za štediše. Pogotovo nije dobro ako se zna što negativna kamata na javni dug govori o stanju ekonomije, a nije ni vjerodostojni pokazatelj rizičnosti pozajmica hrvatskoj državi koja i deset godina nakon Velike recesije ima omjer javnog duga i BDP-a gotovo dvostruko veći nego prije krize (75 prema 39 posto), a rejting joj je samo jednu prečku iznad “smeća”.

Zadužujući se uz negativnu kamatu Hrvatska se “sinkronizirala” sa svijetom, a “svijet” za Hrvatsku zapravo znači Njemačka, gdje su odnedavno na teritorij negativnog prinosa ušle baš sve državne obveznice, pa čak i one 30-godišnje, a s negativnim prinosom očekuju se i komercijalni krediti, na primjer, za kupnju stana. Na takvu situaciju znatno je utjecala i Europska centralna banka sa svojom negativnom kamatom na depozite i kupovinom državnih obveznica (čime im diže cijenu i snižava prinos) te golemi trgovinski i proračunski viškovi Njemačke koje ona ne reinvestira.

Libertarijanci sve to vide kao “veliki socijalni eksperiment”, kraj slobodnog tržišta i početak centralnoplanske ekonomije, a kejnzijanci kao poželjnu intervencionističku politiku u okolnostima preniske inflacije i nedovoljno brzog rasta BDP-a. A u biti posrijedi je to da su se promijenile preferencije Europljana: stanovništvo koje stari troši sve manje odmah, a sve više štedi za stare dane i mirovinu, a to nema nikakve veze ni s aktivnostima središnjih banaka ni s fiskalnim politikama. To je jednostavno tako. Populacija ljudi dosegnula je vrhunac, u većini europskih zemalja prestala je rasti ili se već počela smanjivati, a s tom činjenicom čitava se ekonomija preokrenula naglavačke.

To je nešto do sada neviđeno, epohalno, što nitko nije anticipirao u punoj mjeri. Sva ekonomska teorija i sve ekonomske doktrine na djelu morat će se formulirati iznova. Ljudski će rod tek morati pronaći načine za normalan život i bez rasta BDP-a, s golemim iznosima štednje koju nitko neće trebati – u Hrvatskoj je ona već dosegnula 30 milijardi kuna.

Na tu novu situaciju središnje su banke reagirale kako su jedino i mogle, injekcijama svježega novca u ekonomiju, potičući kreditnu ekspanziju i potrošnju nultom kamatom na pozajmice i “kaznenom” na depozite. Ali, nisu stigle daleko: inflacijski im cilj izmiče, a rast ekonomije je slabašan. Sva se nada sada polaže u investicije njemačke države, a njih još nema na vidiku.