"Zbog svog Stipe dvaput sam progutala šaku tableta..."

– Osjećam kao da mi ga je netko ukrao. Ujutro smo krenuli zajedno na posao i nikad ga više nisam vidjela. Na njegov sam grob na Markovu polju odmah stavila i svoju sliku, a pogrebnik, moj znanac, počeo me zafrkavati da li da i ispod nje napiše: umrla 2005. Odgovorila sam mu “Nemoj, još sam na nogama”, ali bilo mi je kao da i nisam, najradije bih da sam otišla s njim – kaže Josipa Biondić, supruga zaštitara Stipe Mušana (43), ubijenog u Fininoj poslovnici u Zvonimirovoj ulici prije šest godina, dok sjedi u malenom, ali ugodnu stanu na zagrebačkim Ravnicama. Lani ga je dobila od Grada Zagreba zbog mizerne mirovine od koje jedva živi. Na komodi pogled odmah privlači uokvirena Stipina fotografija.

– Kažu mi da je maknem, ali to ne dolazi u obzir – domeće okružena i igračkama te slikama unuka i unučice, onih za koje danas živi. Crninu u ormar spremila je dva ljeta poslije Stipina sprovoda, pošto je dva puta pokušala okončati život gutanjem šake tableta. Oba puta spasila ju je kćer. I danas se počne tresti kad se sjeti kobnog rujna 2005. U podstanarskom stanu čuvala je dvomjesečnu unuku kad ju je nazvala rođakinja i promucala: “Joj, Josipa, nema više našeg Stipe”.

– Odsjekla sam se, nisam znala što bih s djetetom kad je počela plakati. Uzela sam je u ruke, ali umalo mi je ispala koliko sam se tresla. Teturala sam zvoneći susjedima da me puste da telefoniram kćeri. Imala sam mobitel, ali od šoka sam se zaboravila njime služiti. Onda je zaštitar iz Sokola Marića došao po mene i odveo me u bolnicu. Slabo se sjećam što se tada događalo, nakljukali su me tabletama za smirenje i poslali kući. Toliko sam bila izluđena da sam iduće jutro čak otišla na posao! Kolege su me pitala jesam li normalna, ali nisam znala što da im odgovorim. Zet me zatim odveo u bolnicu. Sjećam se samo da mu je liječnica pružila ruku i izrazila sućut – kaže 52-godišnja Josipa, koja je zbog teške depresije otišla u mirovinu. Dugo je odbijala izlaziti iz kuće, nije imala volje nikoga vidjeti niti išta čuti, željela je samo nestati. Poslije teške agonije shvatila je da svojim ponašanjem najviše šteti kćeri i unučadi pa se trgla i vratila u život. No i dalje nema volje za velikim druženjima, a najsigurnije se ipak osjeća među svoja četiri zida. Tablete za smirenje vadi samo u kritične dane, a na njima je i posljednjih dana, otkako su uhitili novu skupinu razbojnika jer, povjerava se, sve joj se vraća pa kao da ponovno proživljava najgore dane svog života.

Stipe, rodom iz Banje Luke, koji je u Zagreb stigao tijekom rata, bio joj je srodna duša. Po zanimanju ljevač, vještih ruku kojima je stalno nešto popravljao, u metropoli se snalazio kako je mogao.

Upoznali su se i zbližili u restoranu u kojem je ona radila kao kuharica, a on kao majstor. Za divan brak uvelike je bila zaslužna njegova brižnost i toplina, ali i jednostavnost.

– Znao bi mi reći: Stara, glavno je da imam cigarete i benzin, za ostalo ćemo lako – sjeća se dok joj u glavi još odzvanja njegova navika – kratko lupkanje prstima po prozoru kad se vraćao kući. Njegova silueta u prolazu koju je promatrala kroza zastor iz podstanarskog stana i ruka koja klizi po prozoru i dalje su joj pred očima. Unuka je pak volio najviše.

– Nije se odvajao od njega. Kad bi došao s posla, stavio bi ga na koljena i tako ručao. Nije mu smetalo ni kad mu je maleni ruke umakao u juhu, sve bi mu dopuštao i stalno mu je nešto kupovao, govorio je: “to je za mog Antunku” – sjeća se Josipa i dodaje da je jednom cijeli dan čekao hoće li im zet dopustiti da unuka od nekoliko mjeseci odvedu sa sobom u njezin rodni Josipdol na odmor.

Nije im ga dao, no idući dan, kad su oni već bili u Lici, zet se predomislio pa su se po malog vratili u Zagreb. Stipe je sanjao o preseljenju u taj gradić u kojem se osjećao najopuštenije. Jednom joj je čak i rekao: “Kad umrem, ondje me pokopaj.”