ponedjeljak
13. srpnja
Ne, nije se to publika danas vratila na Dinamov stadion, nego se nastavio obračun sa Zdravkom Mamićem. Moći će se reći da se publika vratila kad mimo takvih i sličnih obračuna u Maksimir na utakmice sa Splitom i Osijekom bude dolazilo deset do petnaest tisuća gledatelja, s Rijekom dvadeset, a s Hajdukom i na europske utakmice s poznatim klubovima trideset tisuća. A bit će to onda kad Dinamo bude sređen klub, kad bude imao vlasnika, kad se bude znalo dokle seže njegova volja, a dokle volja trenera, te na kraju publike. Opširni izvještaji s današnje utakmice s Hajdukom bavili su se u prvom redu ozračjem što je zavladalo poslije uhićenja Mamića, kao kad se otprilike bave stanjem poslije oluje. Godinama je Dinamo mnogo više bio izvor sukoba nego nogometni klub, mnogo više predstava za javnost nego igra na travnjaku. Kad odvrtimo film i vratimo se u vremena najvećih Dinamovih uspjeha – osvajanja Kupa velesajamskih gradova 1967. godine i jugoslavenskog prvenstva 1982. – ne sjećamo se ni uprave kluba, ni izvršnih dopredsjednika, manje-više nikoga osim igre, igrača i trenera. Nije bilo ni napetosti između navijača i kluba, ni bojkota, ni diktata, ni podjele među navijačima ni pokušaja skupina bivših igrača da preuzmu Dinamo.
Zacijelo je za slogu oko Dinama bila zaslužna i činjenica da ga jugokomunistička vlast nije nimalo voljela, da su ga političari izbjegavali, da je bio žigosan kao nacionalistički. Taj se odnos iz temelja mijenja dolaskom demokracije, Dinamo postaje najomiljeniji i najvažniji i od odbačenika politike postaje njezin miljenik, predsjednik države Tuđman dolazi na njegove utakmice, klubu mijenja ime, počinju sukobi s publikom koji će se različitim oblicima nastaviti do danas. U novom političkom ozračju, u “teroru demokracije” poslije terora komunizma, i publika mijenja držanje prema klubu, i ona hoće svoj dio “vlasništva” i “nadležnosti”. Uza sve to, potpuno se drukčije oblikuje momčad, ne po prirodnom odabiru prvotimaca koji stasavaju iz juniora, nego po kaotičnim zakonima tržišta po kojima se sve što vrijedi prodaje vani, a cijeli sastav može činiti međunarodni “otpad” u koji zaluta i pokoji talent. Eto takvom, a sad i obezglavljenom Dinamu danas se vratila publika, no koliko dugo taj povratak može trajati kad nikakve trajnosti sada u klubu nema niti je ima na vidiku? Što je to u klubu kojem su gazde u zatvoru, ali njime i dalje upravljaju i koji su u njemu ostavili sav svoj trenerski, igrački i upravljački kadar privlačnije nego u klubu u kojem su isti ti gazde bili na slobodi sa svojim nepovredivim ovlastima? Bez autoritativne ruke koja će Dinamo kroz ovo prijelazno razdoblje voditi do definiranog stanja i stabilnosti maksimirski prvak sigurno će početi propadati i tonuti, sukobi oko njega sve će se više zaoštravati i pojavljivat će se sve agresivniji spasitelji. Zacijelo ima i pakosnika, pa i među onima koji su sve ovo oko Dinama zakuhali, koji mu to i žele, po naslijeđu komunističke ljubavi za slavni zagrebački klub.
subota
11. srpnja
Kosor podsjetila na svoje sramotno ponašanje
Od 101 potrebnog glasa za suca Ustavnog suda bivši državni odvjetnik Mladen Bajić dobio je u Saboru samo 52. Bit će i zato što je ostavio netaknutim mnoge srpske ratne zločince, među njima i neke iz vrha agresorske JNA.
Optuživao je i uhićivao krupne ribe, i to uglavnom desne, ovisno o trenutačnom rasporedu političke moći, za što je Ivo Josipović imao razumijevanja (“Da je prije zakukurikao, završio bi u loncu”), dok mu je taj timing Milanović posebno zamjerao. Sad je osobito srdita Jadranka Kosor, i to na svoju bivšu stranku, HDZ, zato što je izbjegla glasovanje. Kako i ne bi kad je Bajić uhićenjem Sanadera bar privremeno bio navukao zastor na njezino sramotno dugogodišnje ulizičko ponašanje baš prema Sanaderu, na dodvoravanje na najgori način poznat iz totalitarizama kojim je stvarala njegov nezapamćeni kult ličnosti i tako mu omogućavala da radi što je radio.
nedjelja
12. srpnja
Što je u ruci koju Vučić pruža Bošnjacima
Srbi stvarno znaju što je takt. Pa su u Srebrenicu, na obilježavanje obljetnice srpskog genocida nad Bošnjacima, poslali čovjeka koji je pripadao najzloglasnijim Šešeljevim postrojbama, koji je izjavio – za svakog ubijenog Srbina ubit ćemo sto Muslimana, koji je nekoliko dana prije obljetnice teško izvrijeđao neke Bošnjake, preko čijih usta riječi “genocid u Srebrenici” nikad nisu prešle...
Tamo je napadnut, gađan bocama, kamenjem i drugim predmetima, a jedan je Bošnjak na njega i nasrnuo. Bošnjački vjerski i politički dužnosnici od toga su se napada odlučno ogradili.
Vučić se pak dosjetio da u svakom narodu ima budala, ali da njegova ruka ostaje ispružena prema Bošnjacima. S obzirom na prošlost i sadašnjost srbijanskog premijera neodoljivo se nameće pitanje – a što je u njoj?
utorak
14. srpnja
Milan Bandić - 365 dana sa svojim narcizmom
Milan Bandić utisnuo je u bankomat povijesti svoju biografsku karticu, a uređaj mu je izbacio ime stranke “Milan Bandić 365 – stranka rada i solidarnosti”. Takvo samoljublje i umišljenost samostalna Hrvatska ne pamti, a ne znam pamti li ime živog osnivača stranke u njezinu nazivu ijedna povijest demokracije u svijetu.
Ta nezasitnost ega, kako već jednom napisah – stoljećima izgladnjivanog i od Turaka tlačenog u kamenjarskoj hercegovačkoj vukojebini sada se širi izvan Zagreba, na cijelu Hrvatsku, pa Bandić reče da će poslije parlamentarnih izbora svatko tko želi imati većinu i vlast morati s njim surađivati.
A argumente ima: dva puta je pomolio glavu izvan metropole i oba su mu je puta konkurenti razbili – na stranačkim izborima u SDP-u dotad potpuno anonimni Milanović, a na predsjedničkim jednako anonimni Josipović. Milan Bandić – 365 dana sa svojim narcizmom.
srijeda
15. srpnja
Nepodopštine premijerova brata ne odjeknu do DORH-a
Nisu to više jedan ili dva “neozbiljna” portala, ili jedan malo hrabriji dnevni list. Više nema, što se potvrdilo i ovaj tjedan, nijednog važnijeg medija koji nije javljao o alkaponeovskim operacijama premijerova brata Krešimira Milanovića u državnim institucijama, bilo u Ministarstvu financija bilo u Hrvatskom državnom arhivu. Nekoliko je puta o tome govorio bivši ministar Linić, a sada, ne prvi put, i Vlatka Lemić, ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva, koja tvrdi kako joj se ozbiljno prijeti s obzirom na to da je podnijela nekoliko tužbi i raskinula nekoliko ugovora s privatnim tvrtkama koje su godinama nezasluženo i protupropisno isisavale milijune iz državne blagajne. Čitamo: “Najviše prijetnji dolazi iz tvrtke Pismohrana Servis čiji je suradnik Milanovićev brat”. No to je samo jedna od sitnijih nepodopština već slavnog Krešimira. Kad je nedavno radnik Čistoće odbrusio Milanovićevu ocu, odjekivala je cijela država, a i sud je zaštitio oca velikana, dok nepodopštine članova premijerove obitelji ne odjeknu ni stotinjak metara dalje od mjesta događaja, do Ostojićeve policije ili Cvitanova DORH-a.
četvrtak
16. srpnja
Vujićev priručnik za vinogradarstvo na Mjesecu
Desetljećima je Antun Vujić svjetlucao – u socijalizmu kao novinarsko-urednički omladinac, disident i enciklopedist, u demokraciji kao osnivač Socijaldemokratske stranke, pa kao Račanov ministar kulture, a sad, “pod stare dane”, zasjao je kao prava SDP-ova zvijezda od koje se očekuje sudbonosni socijaldemokratski program. Sjajan pisac mnoštva enciklopedijskih tekstova, leksikograf, autor vrsnih knjiga, mnogo skloniji teoriji nego praksi, mogao bi napisati zavodljivo štivo, ali ono će u Hrvatskoj biti primjenjivo kao otprilike priručnik za vinogradarstvo na Mjesecu. Pa njegov posao može biti zanimljiv jedino kao predizborni povratak iz Špičkovine jednog sjajnog ljevičara s biografijom kojega je tamo bio šutnuo proračunati karijerist i osvjedočeni mrzitelj intelektualaca Milanović koji nema ni lijevog senzibiliteta ni biografije koja bi Vujićevoj bila do gležnja.
petak
17. srpnja
Vijesti iz Grčke EU silama brzo postanu i – dosadne
U tekstovima i razgovorima o Grčkoj gdješto se uporabi usporedba s Drugim svjetskim ratom ili kakva ratna metafora, premda nema kao prije neugodnog poistovjećivanja Angele Merkel s Hitlerom. I doista, grčko se stanovništvo osjeća kao da je u ratnom stanju. Pogađaju ga nestašice, živi u svakidašnjem strahu i iščekivanju, vijesti o ishodu pregovora u Bruxellesu čeka kao vijesti o ratnom primirju ili kraju sukoba, a zasluže li, svoje će pregovarače proglasiti izdajicama. I narodi podosta drugih zemalja koje mogu ucjenjivati najmoćnije članice EU i koje o njima ovise mogu se naći u sličnom stanju, pa tako i narod u Hrvatskoj. Europske sile nikad nisu odustale od nametanje svoje volje slabijima, ekonomskih i političkih diktata. I baš ih briga kako se osjećaju narodi u tim državama. On što je za te narode pakao i korak do ludila, za javnost moćnih je vijest, koja brzo postane i – dosadna.
Sport gubi svaki smisao ako igraci nisu u prvom planu.