Zbog teških bolesti na slobodi 57 osuđenika

Rešetke i zidove lepoglavske kaznionice, posve neočekivano, Tihomir Orešković, osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnog zločina nad civilima, početkom listopada zamijenio je privremenom slobodom. Naime, zbog ozbiljnih zdravstvenih problema te operativnih zahvata koji se ne mogu obaviti u Bolnici za osobe lišene slobode, Orešković je pušten na privremeni prekid kazne, i to na četiri mjeseca.

Vrijeme koje bude proveo izvan zidina hrvatskog Alcatraza neće mu se uračunati u izdržavanje kaznu. Drugim riječima, kad se vrati u Lepoglavu, na njegovu 15-godišnju kaznu zatvora dodat će se četiri mjeseca koja će provesti u bolnici. Usto, troškove svoga liječenja izvan zatvorskog sustava snosit će sam.

Umro u BOLS-u
Za razliku od njega, priliku da se liječi izvan zidova zatvorske bolnice nije dobio Munib Suljić, koji je također bio pravomoćno osuđen zbog ratnog zločina na 12 godina. U trenutku kada je uhićen u Nizozemskoj, Suljić je već bio smrtno bolestan, a u javnosti se čak nagađalo da je smrtonosna bolest i bila jedan od razloga njegove dobrovoljne predaje nakon višemjesečnog bijega. Nakon što je izručen Hrvatskoj, umjesto u zatvor, zbog teškog zdravstvenog stanja prevezen je u BOLS. Iako se razmatrala mogućnost da ga se optusti na kućno liječenje, to se ipak nije dogodilo – smrt je bila brža.

Smrt je bila brža i u slučaju  Ivana Klišanića, monstruma iz Rakova Potoka, koji je prije godinu dana također umro u BOLS-u. Iako je i on bio smrtno bolestan, u njegovu slučaju liječenje izvan strogo čuvanih zatvorskih zidina vjerojatno nije dolazilo u obzir. Naime, riječ je bila o višestruko osuđivanoj osobi, koja je većinu života provela po zatvorima te čiji je psihoprofil, kao i monstruoznost počinjenih djela, bila jednostavno zastrašujuća.

Iako se hrvatski zatvorski sustav temelji na individaualizaciji izdržavanja kazne te humanu pristupu osuđenicima, ipak je pitanje zašto neki osuđenici imaju pravo na privremeni prekid kazne, a drugi ne. U Upravi za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa kažu da je prekid kazne nešto što je određeno zakonom, koji točno definira kada se takva odluka može donijeti, a kada ne. Razlog za privremeni prekid kazne, osim bolesti, može biti i neka iznimno teška obiteljska situacija osuđenika, a odluku hoće li netko biti privremeno pušten na slobodu ili ne donosi sudac izvršenja.

Drugim riječima, osoba kojoj se osuđenici obraćaju sa svojim problemima i zamolbama. Kada je u pitanju zdravstveno stanje zatvorenika, sudac izvršenja odluku donosi u konzultaciji s liječnicima, a na vanjsko liječenje osuđenik može biti privremeno pušten ako oboli od teške akutne bolesti ili ako mu se kronična bolest pogorša te se ne može liječiti u zatvorskim uvjetima. Od početka ove godine na privremeni prekid kazne pušteno je 57 osoba, a 36 ih je među njima pušteno upravo zbog ozbiljnih zdrastvenih problema, koji se nisu mogli riješiti u zatvorskim ambulantama ili u BOLS-u.

Kontrola osuđenika
No, ma koliko ovakav pristup osuđenicima bio human, ipak ne treba zaboraviti da je riječ o osobama koje su zbog ovog ili onog razloga završile iza rešetaka. I baš zbog toga takve osobe moraju biti pod nekom vrstom nadzora jer se i prečesto događalo da osuđenici koji su, primjerice, pušteni na slobodan vikend tu pogodnost iskoriste za počinjenje novih kaznenih djela. Stoga se o privremenom izlasku zatvorenika na slobodu izvještavaju i mjerodavna policijska uprava i centar za socijalnu skrb.

Upravo su policajci i socijalni radnici ti koji su dužni izvijestiti suca izvršenja o svemu zbog čega bi se rješenje o privremenom prekidu kazne moglo opozvati. Pa tako, primjerice, netko tko je uspio prevariti i liječnike i suce te se bolničkim liječenjem koristio za neke druge aktivnosti, po kratakom postupku, može biti vraćen iza rešetaka. No funkcionira li takav nadzor i u stvarnosti, teško je reći jer javnost za takve stvari dozna u pravilu tek kada se dogodi nešto u što su umiješeni oni kojima je mjesto iza rešetaka, a ne na slobodi.