Ova je odluka suda za USKOK neočekivana jer je pitanje zastare u ovom predmetu na ovom sudu dosad tri puta razmatrano i svaki put sud je zauzeo stajalište da nije nastupila zastara.
Prema Ustavu Republike Hrvatske i Zakonu o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, ratno profiterstvo ne zastarijeva. Izmjene Ustava iz 2011. te donošenje Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva poduzeti su kako bi se spriječilo da počinitelji kaznenog djela ratnog profiterstva prođu nekažnjeno – kazala je nedavno Petra Parlov, zamjenica ravnateljice USKOK-a, koja je zastupala optužnicu protiv Đure Gavrilovića.
Pomalo zdvojna izjava tužiteljice došla je nakon što je sud zbog zastare nedavno donio odbijajuću presudu protiv Gavrilovića, optuženog za ratno profiterstvo jer je, tvrdio je USKOK, novac namijenjen obrani Hrvatske, a radilo se o oko dva milijuna DEM, tijekom 1991. i 1992. godine iskoristio za kupnju tvornice Gavrilović. Sud se priklonio tezama obrane koja je od srpnja 2016., kada je optužnica podignuta, tvrdila da je za taj predmet nastupila zastara. S druge strane, Gavrilović se pridružio sve većem broju pretvorbeno-privatizacijskih tajkuna s početka devedesetih prošlog stoljeća koji se zbog načina na koji su došli do svoje imovine godinama povlače po sudovima te iz dugotrajnih postupaka uglavnom izlaze kao pobjednici.
Oslobađajuće presude
U nekima od tih slučajeva, kao što je slučaj Ivana Radoševića i odnedavno Miroslava Kutle, problem protoka vremena od počinjenja onog što tužiteljstvo smatra privatizacijsko-pretvorbenom pljačkom te opasnosti da milijunska šteta koja je takvim “poslovanjem” napravljena tvrtkama, državi ali i građanima i društvu u cjelini, ode u zastaru, pokušao se premostiti upravo optužbama za ratno profiterstvo. Prostor za to otvorio se nakon izmjena Ustava 2011. godine koje je inicirao tadašnji predsjednik države Ivo Josipović koji kaže da se ideja o ukidanju zastare rodila još 2006. godine.
– Već je tada bilo očito da su pretvorbeni i privatizacijski zločini te ratno profiterstvo bili činjeni u dosluhu s vlastima i da su vlasti činile sve da ne dođe do procesuiranja teških kaznenih djela onih koji su uz politički blagoslov u ratna vremena opljačkali hrvatsko gospodarstvo. Za većinu takvih kaznenih djela bližili su se zastarni rokovi pa je bilo logično da se razmišlja kako to spriječiti. Promjenu Ustava i ukidanje zastare podržale su gotovo sve stranke, i tada vladajući i oporba. Nakon donošenja ustavnih promjena otvoreno je više postupaka te su revidirani neki zbog zastare zaključeni postupci. Statistike o kaznenom progonu vrlo jasno pokazuju da su izmjene Ustava, i zbog dokidanja zastare, ali i zbog jasno pokazane političke volje da se ipak krene u progon ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala, tada probudile polet kod tijela kaznenog progona – kaže Josipović.
I u pravu je, jer čim je zakon, koji su u Saboru izglasala 133 tadašnja zastupnika, 2011. godine stupio na snagu, istražitelji su pregledali predmete koji su već bili arhivirani zbog zastare kako bi provjerili ima li među njima onih za koje bi mogli nastaviti postupak. Iz podataka objavljenih u godišnjim izvješćima Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH) proizlazi da je za 2012. godinu pronađeno 17 takvih predmeta, a godinu kasnije brojka je narasla na 69 postupaka u kojima su nađeni elementi ratnog profiterstva. DORH je po tom pitanju bio aktivan i 2014. godine jer je radio na 84 slučaja u kojima su istraživani pojedinci i njihove moguće poveznice s bogaćenjem tijekom rata ili s privatizacijom s početka devedesetih prošlog stoljeća. Istodobno, sudovi su tijekom tog vremena po podignutim optužnicama donijeli samo šest presuda – tri oslobađajuće i tri osuđujuće. No, nakon žalbi su i te tri osuđujuće vraćene nižim sudovima na ponovni postupak, a neki od tih postupaka još traju. Među onima koji su bili osuđeni za ratno profiterstvo, i to kao prvi među jednakima, bio je i bivši premijer Ivo Sanader. Osim što je bio prvi osuđenik za ratno profiterstvo, Sanader je bio i prvi optuženik, i to zbog afere Hypo.
‘Tko je jamio, jamio je’
No mnogi kažu da je on i dalje najvažniji hrvatski optuženik za to djelo, jer je s njim počela praksa optuživanja za ratno profiterstvo, a kako sada stvari stoje, s njim bi mogla i završiti. Razlog tome je odluka Ustavnog suda iz srpnja 2015. godine kada je ukinuta pravomoćna presuda kojom je Sanader bio osuđen na osam i pol godina zatvora zbog afere Hypo te afere Ina - MOL. Pravomoćna je presuda ukinuta jer je Ustavni sud smatrao da su tijekom suđenja bivšem premijeru povrijeđena neka prava, a među stvarima koje su istaknute kao sporne bila je i ona koja se odnosila na optužbe za ratno profiterstvo. Sanader su teretili da je zlorabio položaj pomoćnika ministra vanjskih poslova te da je sredinom devedesetih prošlog stoljeća pregovarajući s Hypo bankom o kreditu koji je ta banka trebala dati Hrvatskoj za kupnju veleposlanstava, iskoristio ratno stanje te od danog kredita uzeo proviziju od pet posto.
Prema optužnici, Sanader si je pribavio nepripadajuću imovinsku korist od 3,6 milijuna kuna, za koliko je oštećen i proračun Republike Hrvatske. Njegova obrana tvrdila je da je zloporaba položaja otišla u zastaru te da je Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije u Sanaderovu slučaju primijenjen samo kako bi se premostila zastara i njega izvelo na optuženičku klupu u aferi Hypo. Zagrebački Županijski sud i Vrhovni sud nisu smatrali da su Sanader i njegova obrana u pravu, no Ustavni sud je, upozorivši u svojoj odluci iz srpnja 2015. godine da ni jedan od dva spomenuta suda nije ispitao je li kazneno djelo za koje je Sanader osuđen bilo u zastari na dan kad je na snagu stupila promjena Ustava, odnosno 16. lipnja 2010. godine. Time su zapravo, prema stavu Ustavnog suda, sudovi propustili utvrditi je li uopće postojala pravna mogućnost kaznenog progona, suđenja i penalizacije Sanadera za slučaj Hypo.
Ta odluka Ustavnog suda izazvala je brojne prijepore među pravnim stručnjacima jer mnogi od njih smatraju da je Ustavni sud prekoračio svoje ovlasti odlukom koju je donio u slučaju Sanader. Pravnim stručnjacima, među ostalim, bilo je sporno i to što Ustavni sud nije reagirao ranije, odnosno prije izmjena Ustava 2010., ako je smatrao da se donosi zakon koji je po bilo čemu sporan. Pokazat će se da je ta odluka imala dalekosežne posljedice jer su nakon nje gotovo sve presude koje su donesene zbog optužbi za ratno profiterstvo bile oslobađajuće ili odbijajuće jer je nastupila zastara.
Drugim riječima, Ustavni sud na neki je način utro put tome da ratno profiterstvo te pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj praktički nikada ne budu sankcionirani.
– Ustavni sud je svojom skandaloznom odlukom kojom formalno nije ukinuo ustavnu odredbu o nezastarijevanju, ali ju je obesmislio i de facto promijenio, u ustavni poredak unio ono Rojsovo načelo “Tko je jamio, jamio je”. Sudovi moraju poštovati odluku Ustavnog suda i ne ostaje im drugo nego da donose odbijajuće presude – kaže Josipović.
Pojašnjava da je procesuiranje pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva teško čak i da nema odluke Ustavnog suda u slučaju Sanader, jer dokazi nestaju, svjedoci umiru, javnost je otupila.
– Izlaz bi bio da se poštuje jasna ustavna odredba i da Ustavni sud odustane od svog stava kojim je dezavuirao ustavotvorca. Ali, takvo što ne treba očekivati, kao ni to da Sabor nekom novom ustavnom intervencijom jasno svima, pa i Ustavnom sudu, stavi na znanje da volja za kažnjavanje ratnih profitera i pretvorbenih kriminalaca nije nestala. Jednostavno, druga su vremena. Po mnogo čemu u stanju smo društvene regresije, povratka na (ne)vrijednosti koje smo kao društvo bili u jednom trenutku ostavili iza sebe. Ratno profiterstvo nije jedini primjer – kaže Josipović.
Gledajući što se događa na hrvatskim sudovima u predmetima ratnog profiterstva, nije zapravo teško zaključiti da to i nije problematika kojom se bilo politika ili sudovi doista žele uhvatiti ukoštac. Što je pomalo čudno jer bi to po logici stvari trebao biti prioritet u državi koja se toliko diči Domovinskim ratom te koji pojedinci s braniteljskog i političkog spektra pokušavaju pretvoriti u nedodirljivu dogmu.
Uz to, kada se zna da je, prema dostupnim podacima, tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj poginulo 12.500 osoba, ranjene su 33.043 osobe, a 1030 osoba se još uvijek vode kao nestale, da je bilo srušeno 183.526 stambenih zgrada, da je na kraju 1991. godine u Hrvatskoj bilo 550.000 prognanika te još 150.000 hrvatskih izbjeglica u inozemstvu... političkim elitama trebalo bi biti u interesu da se sankcioniraju svi oni koji su takve okolnosti iskoristili za osobno bogaćenje. Tim više što je, prema podacima Državne komisije za procjenu ratne štete iz rujna 1999. godine, ukupna vrijednost izravne ratne štete u Hrvatskoj procijenjena na 37,1 milijardu američkih dolara.
S druge strane, prema izračunima Vladimira Čavraka, profesora ekonomije, ukupan gubitak Hrvatske zbog pljačkaške pretvorbe i privatizacije iznosi oko 50 milijardi dolara zbog gubitka proizvodnje i radnih mjesta u pretvorbi i privatizaciji. Golem je to novac kojim bi Hrvatska, da ga ima, bila možda puno uređenije društvo, pa kada se u obzir uzme sve to, malo je reći da je čudno što političke elite ove zemlje ne pokazuju ni najmanje volje da se privatizacijsko-pretvorbeni zločini te ratno bogaćenje sankcioniraju. Josipović ima obrazloženje i za to.
Moćne strukture
– Određene moćne strukture, prije svega u politici, omogućile su ratno profiterstvo i pretvorbeni kriminal, štitile ih, a danas, kada je ambicija da se oni kazne splasnula, čine isto. Da je politici zaista stalo da se uspostavi pravda, stranke bi, kao i kada se mijenjao Ustav, jedinstvenim stavom mogle naći načina da nepravda i Rojsovo načelo ne iziđu iz cijele priče kao pobjednici – kaže Josipović.
S njim se slaže i politolog Žarko Puhovski koji kaže da za sankcioniranje ratnog profiterstva i svega povezanog s njim nitko nema volje jer postoji velika želja da se rat zaboravi.
– Rat je nešto ružno što svi žele zaboraviti, a političari to osjećaju, pogotovo što u svakoj stranci postoji neki kandidat koji bi mogao biti procesuiran zbog ratnog profiterstva. Građane u principu takvi postupci ne zanimaju, a sada je već pomalo kasno da se cijela ta priča raščisti. Društvo se odlučilo da će na rat gledati isključivo kroz prizmu branitelja jer su oni na sebe preuzeli baštinu tog rata pa se sve gleda samo kroz herojstvo i način na koji braniteljska populacija sagledava stvari. Svako drukčije gledanje oni smatraju kritikom Domovinskog rata i Franje Tuđmana koji je za tu populaciju i jedan dio društva postao ikona. Pa ne možete iz te priče izuzeti Tuđmana jer je on kriv i za pretvorbu i za privatizaciju i za ratno profiterstvo jer je to omogućio – smatra Puhovski.
Kao i Josipović, i on smatra da je odluka Ustavnog suda u slučaju Sanader bila neispravna jer je to, kako kaže, bila jedina poluga za rješavanje privatizacijske pljačke i ratnog profiterstva.
Po njegovu mišljenju, Josipović sa svojom inicijativom izmjena Ustava nije pogriješio, ali je doživio neuspjeh.
Josipović je pak u ocjeni rada Ustavnog suda po pitanju ratnog profiterstva oštriji od Puhovskog.
– Prekoračenjem svojih ovlasti, Ustavni sud oteo je svaku nadu da bi pravda, barem djelomično, mogla biti zadovoljena. Ustavni sud nije bio ovlašten mijenjati Ustav, pa makar i indirektno, već mu je dužnost da ga brani. Da se sucima odredba o nezastarijevanju sto puta ne sviđa, nisu je bili ovlašteni de facto mijenjati, već im je bila dužnost da Ustav brane. A volja ustavotvorca tako je jasna i očita i Ustavni sud je nije smio mijenjati. Ne bih bez dokaza koje bih mogao staviti na stol tvrdio da je Ustavni sud namjerno želio zaštititi pretvorbeni kriminal i ratno profiterstvo, ali to je nesumnjiv efekt odluke u slučaju Sanader – kaže Josipović.
A da je efekt odluke Ustavnog suda razoran za kažnjavanje ratnih profitera i privatizacijsko-pretvorbenog kriminala vidljivo je i iz izvješća DORH-a za 2018. godinu. Iz njega proizlazi da su sudovi lani donijeli pet presuda u kojima su optuženi za ratno profiterstvo oslobođeni optužbi, i to jednom zbog nedostatka dokaza, a četiri puta zbog zastare ili neispunjavanja obilježja kaznenog djela, odnosno primjene ustavne odluke u slučaju Sanader. Doduše, ponovo je osuđen i Sanader za aferu Hypo, no ta odluka još nije pravomoćna te tek treba vidjeti što će s njom biti.
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u lanjskom izvješću, ponavlja raniji stav da “nije izgledno da bi daljnjim protekom vremena bilo opravdano očekivati značajnije pozitivne pomake i rezultate u procesuiranju tih kaznenih djela kakvi su se predviđali i očekivali pri donošenju samog Zakona”.
Drugim riječima, i oni su svjesni da je mala šansa da će se akteri ratnog profiterstva i privatizacijsko-pretvorbene pljačke doista i naći pred licem pravde, što je bio glavni motiv ustavnih promjena iz 2011. godine. Josipović je želeći stvoriti pravni okvir za procesuiranje kriminala kojim je državi načinjena šteta koja se mjeri u milijardama kuna zapravo samo još jednom dokazao koliko je točna izreka da je put do pakla popločen dobrim namjerama. Jer kao i bezbroj puta dosad, donesen je zakon koji svatko tumači kako mu odgovara, a različite sudske odluke o istoj problematici vode do pravne nesigurnosti i kaosa u kojem ne mogu profitirati pravo i pravda već ratni profiteri koje od zatvora spašava – zastara.
Ustanovni sud je sud kriminalaca