ZDS je stari hrvatski pozdrav baš kao što je i Kolinda lijepo staro hrvatsko žensko ime

U nakladi Umjetničke organizacije Knjigohvat iz Varaždina prije dva mjeseca objavljena je knjiga Nikice Mihaljevića “Emigrantska pisma Borisa Marune”. Imao sam tu knjigu u rukama i dok sam prošlog tjedna pisao kolumnu posvećenu preminulom Jakši Kušanu koji je desetljećima u Londonu uređivao i izdavao hrvatski emigrantski časopis “Nova Hrvatska”. Tamo je Maruna objavljivao svoje članke i pjesme i bio Kušanu dragocjen suradnik i prijatelj. O tome svjedoče i pisma koja prvi put u obliku knjige donosi novinar, publicist, književnik i marljivi proučavatelj hrvatske emigracije Nikica Mihaljević. Većina Maruninih pisama u toj knjizi upućena je upravo Kušanu. Pisma su mjestimice toliko osobna da čitatelju bude neugodno što ih čita, ali Mihaljević je ispravno procijenio njihovu važnost za proučavanje, upoznavanje i shvaćanje čitavog tog emigrantskog svijeta i sklopa kao dijela novije hrvatske povijesti.

Na mene je, međutim, osobito snažan dojam ostavio Marunin članak “Lažni i pravi anđeli” napisan 1963. u Argentini i objavljen 1967. u Novoj Hrvatskoj. Mihaljević taj članak donosi u jednom od svojih uvodnih eseja kao “programski tekst novih emigranata liberalno-demokratske orijentacije”.

U kontekstu intervjua koji je Kolinda Grabar-Kitarović dala Hrvatskom tjedniku, intervjua jednako skandaloznog i sramotnog i izborom glasila i sadržajem, izvadit ću najprije iz Maruninog članka rečenice koje su bolno aktualne i koje savršenom jasnoćom opisuju i onu koja je intervjuirana i onog koji ju je intervjuirao: “Oni su iskićeni grbovima i trikolorom, u koji daleko manje vjeruju, nego što ga ističu... Oni imaju svoje urlatorske novine i svoje organizacije, i oni nadasve samodopadno i uporno galame i zavijaju, bombardirajući naše uši.”

Naposljetku, tu je i ova rečenica, natopljena ironijom i podrugljivošću koje su svojstvene Maruni”: “...njihova misao (kad misle i ako se to može tako zvati) još uvijek pluta po alkemijskim laboratorijima, tražeći kamen smutnje i spoticanja (za sve)...”.

Kako je samo genijalno pjesnik Maruna definirao alkemiju hrvatskih političara kao traženje kamena sumnje i spoticanja – za sve. Srednjovjekovni su alkemičari, kako znamo, tražili kamen mudrosti, tvar magičnih svojstava koja bi onom tko je pronađe jamčila vječno zdravlje, mladost i bogatstvo, pretvarajući svaki bezvrijedan metal u zlato i liječeći sve moguće bolesti. Za hrvatske političare nove Hrvatske, u kojoj su Kušan i Maruna mogli samo nemoćno promatrati kako vene, kopni i nestaje njihova “Nova Hrvatska”, taj kamen smutnje i spoticanja istodobno je i kamen mudraca. Upravo neprestano unošenje smutnje te spoticanje pameti i logike, što je još jednom majstorski demonstrirala Grabar Kitarović u vulgarno huškačkom Hrvatskom tjedniku, način je na koji hrvatski političari, a u prvom redu oni iz HDZ-a, neprestano obnavljaju svoju važnost i vlast, nedodirljivi i imuni na stid i bilo kakvu javnu osudu.

Izvrstan pjesnik, Maruna je bio, na žalost našu i njegovu, loš prorok, kao i većina idealista. Njegove prethodno izvučene rečenice sada vratimo u kontekst u kojem i o kojem je pisao u Argentini 1963. godine: “Mi dolazimo: nas ima sve više... a oni nam se smiješe... Dugo su čekali na naš dolazak i sad nam nježno poklanjaju svoju sjajnu prošlost. U zamjenu za naše hrvatstvo, u kojem su nas odgajale naše majke, oni nam nude svoj mrak i svoje savršeno glupe alternative. Ali mi smo ovdje zbog svjetla. Oni su bijedni nemoćnici i ne mogu nam pomoći, jer njihova prošlost (...) u kojoj se perverzno i blasfemično iživljavaju, nije naša budućnost, niti onih koje smo ostavili... Oni sanjaju o bučnom povratku, uz uvjet da vladaju... Svi oni su ludo i, dakako, beznadno zaljubljeni u Hrvatsku. Ali u Hrvatskoj oni vole prošlog, imaginarnog, slatkog, tupog – SEBE... Oni nam ustvari nude, da se utopimo u njihovu zapanjujuće prostranom plićaku...”

Nikica Mihaljević u svom komentaru zaključuje: “Nakon ovoga teksta i sličnih stavova koje se nije libio iznositi i kasnije, Maruna je, sve je jasnije, morao napustiti Argentinu”. Maruna je, naime, pisao u primitivno-ustaškom emigrantskom okruženju u kojem se našao u Argentini iz koje je doista nekoliko godina kasnije i drugi put emigrirao tražeći više slobode, pameti i prostora za djelovanje u SAD-u, Kanadi i Europi.

Zašto kažem da je bio loš prorok? Zbog sljedećeg, po njega i po sve nas koji smo iza njega ostali tako kobno pogrešnog zaključka: “Međutim, mi se ne moramo zabrinjavati zbog njih, niti nešto očekivati; njihov je slučaj sasvim jasan: ne će ništa učiniti, štoviše ne će ni pokušati”. Jer, oni su se vratili i oni vladaju. Jedno od važnijih otkrića koje Mihaljević donosi u svojoj knjizi izvorni je oblik Marunine antologijske pjesme “Udbaši”, pronađen u jednom od njegovih pisama Kušanu. U toj pjesmi Maruna ne govori (samo) o pripadnicima jedne obavještajne službe, nego, kao što piše Mihaljević, “prokazuje jedan mentalitet, jednu vrstu ljudi, kojih i nije tako mali broj, u ondašnjoj Hrvatskoj, ali i u hrvatskoj prošlosti i, sluti, čak i u hrvatskoj budućnosti”.

Ako je loše prorokovao, Maruna je dobro slutio pišući o udbašima kojima je u našoj zemlji uvijek bilo dobro, koji su uvijek znali što rade, uvijek s vedrim pogledom u budućnost...

“Kad razmišljam o njima, meni je jasno da su u našoj zemlji / Jedino udbaši uvijek nastupali s ponosom, vedra čela: / Širokom kretnjom / Samopouzdanih ljudi oni su rješavali probleme / Koji su nas mučili do krvi / Oni su nekako znali da su u pravu / I ne možeš im ništa”.

Osim jednog. Uputiti im psovku kakvom Maruna završava ovu prvu verziju svoje pjesme: “Jebo im cucak mater udbašku.”

To je daleko ljekovitije i korisnije nego se dati uplesti u novu rundu rasprave o pokliču “za dom spremni”, što je stari hrvatski pozdrav baš kao što je i Kolinda staro narodno hrvatsko žensko ime, osobito njegovano u obiteljima koje u onom strašnom prošlom vremenu nisu mislile ni o čemu drugom nego o svom hrvatstvu.