Vladi Andreja Plenkovića prije vruće jeseni na stol su došli “vrući pregovori” sa sindikatima oko povećanja plaća, mirovinske reforme i uvjeta rada. Predstavnici zaposlenika države nakon hvastanja Banskih dvora o poboljšanju financijske slike državne riznice odlučili su tražiti svoja prava. S obzirom na to da su povišice za liječnike, policajce i učitelje zatražili nakon dvije godine suficita opće države ne može se reći da nisu izabrali dobar tajming te će se teško pronaći argumenti kojima će se opravdati eventualno odustajanje od povišica. S druge strane Europi prijeti novi val krize pa bi se svako povećanje državne potrošnje za iduće generacije i to u izbornoj godini moglo promatrati i kao populizam.
Nismo za uravnilovku
Nema dvojbe da u Vladi nitko nije protiv većih plaća za liječnike, medicinske sestre i ostalo medicinsko osoblje, ali istodobno žele izbjeći da dodatna prava i veće plaće dobiju i administrativni radnici i popratne službe vezane za sustav zdravstva. I sindikati dijele sličan stav pa bi, ako se iznađe odgovarajući model moglo doći do dogovora, što su uostalom na jučerašnjem sastanku naznačili i ministar financija Zdravko Marić, a stalno ponavlja i resorni ministar Milan Kujundžić.
Povećanje plaća zdravstvenim radnicima za tri posto za sve, a onda pak i dodatnih četiri posto za one koji rade u dijagnostici, parafirao je Kujundžić, a Vlada odbila. Za sada izračuni pokazuju da bi ta dodatna povećanja stajala oko 395 milijuna kuna svake godine. Vlada, podsjetimo, svim javnim službenicima daje povišicu od 2 posto od rujna pa se izračuni odnose samo za dodatne sindikalne zahtjeve. Kako se u utorak dogovor nije postigao, pregovori o kolektivnom ugovoru u zdravstvu nastavit će se u petak.
Ministar financija Zdravko Marić na sastanku je pred sindikatima izrazio uvjerenje da naši liječnici i medicinsko osoblje zaslužuju veću plaću, da razumije njihova traženja, ali i da je opravdano svima u javnim službama dati povišice. Ministar rada i mirovinskog sustava Josip Aladrović ponovio je da Vlada namjerava plaće povisiti horizontalno i da će pokušati što skorije izmijeniti Zakon o reprezentativnosti, a ministar Kujundžić ponovio je da zaposleni u zdravstvu zaslužuju povećanje koje traže. Stjepan Topolnjak iz Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi im je kazao da, ide li se na horizontalno povećanje, granski kolektivni ugovori nisu ni potrebni.
– S pričom da bi svi trebali dobiti jednako se ne slažemo. Neki su već dobili više jer su potpisali nove granske ugovore, dok smo mi samo produljivali stari jer smo vjerovali obećanjima da će promijeniti Zakon o reprezentativnosti kako bi i naši kolege liječnici, kao nositelji djelatnosti, i sudjelovali u pregovorima. Nijednu službu ne podcjenjujem, svaki je posao važan i odgovoran, ali ne bi trebala postojati uravnilovka za sve službe jer nije isto ako netko umre zato što su zdravstveni radnici u štrajku i ako neka usluga nije dostupna. To razumiju i građani, a što je u sivim stanicama naših političara ako to ne razumiju, ne znam, ali vjerujem da će razumjeti kad se sustav blokira, kad se dignu i udruge pacijenata i kada liste čekanja postanu još duže – govori Anica Prašnjak iz strukovnog sindikata medicinskih sestara i tehničara.
Njihovi su članovi, govori otvoreno, u niskom startu za sindikalne akcije, koje već naveliko spremaju. Ključ će ipak u petak biti iznaći model kako pošteno platiti vrlo tražene stručnjake, a izbjeći pritom nepotrebne obveze državnoj riznici koje proizlaze iz uravnilovke, odnosno linearnog povećanja plaća za sve zaposlenike sustava, među kojima je uvijek i puno tajnica, računovođa, pravnika, spremačica i ostalih popratnih djelatnosti.
Trebaju nam stručnjaci
Naime, povišica od dva posto za sve zaposlenike državnih i javnih službi, njih 380 tisuća, godišnje stoji oko 600 milijuna kuna, dok bi osjetno veća povišica za zdravstveni i obrazovni kadar, koji su nam prijeko potrebni, od 4 odnosno 6 posto stajala oko 760 milijuna kuna, što pokazuje koliko bi efikasnija bila ciljana povišica za stručnjake koji nam trebaju najviše.
Plaće za rad trebaju, a tako piše i u našem Ustavu, omogućiti dostojanstven život; znači moraš moći platiti režije i račune, nabaviti prosječnu hranu, odjeću i obuću, platiti Tv, prijevoz a ono ostalo; otići na izložbu, u kazalište, kino, poslušati dobru glazbu i možda jednom mjesečno otići na pizzu ili tako. Takve imaju saborski zastupnici, kojih na sjednicama, kako vidimo,. uglavnom nema ili kucaju na mobitelima i čitaju novine. Dakle, ljudi traže, ne čuda, nego plaće za svoj rad, kako bi od tog rada i plaće, mogli živjeti. Svi radimo da bismo platili račune i podmirili osnovno.