Žele u parlament kroz razvaljena vrata

Nema političke institucije o kojoj se tako često, široko i ostrašćeno raspravlja kao o izbornom sustavu. Nije tako samo u Hrvatskoj nego i u drugim zemljama: od Njemačke i Velike Britanije do Fidžija i Papue Nove Gvineje. Izbornim sustavima ne pripisuje se samo ključan utjecaj na sastav parlamenta i vlade nego i na političku sudbinu cijelih zemalja, a katkad i cijelog svijeta. Najpoznatiji predstavnik interpretacijske škole o dramatičnom utjecaju izbornih sustava na politiku i povijest njemački je politolog Ferdinand Hermens koji je još u ratnoj emigraciji u SAD-u ustvrdio da su čisti razmjerni izbori bili glavni uzročnik sloma međuratne demokracije u Njemačkoj i da su doveli Hitlera na vlast.

Drugi su, primjerice, tvrdili da je Čile potonuo u višegodišnju Pinochetovu diktaturu zato što je predsjednik Salvador Allende izabran 1970. u prvome i jedinom krugu glasovanja sa samo 36,3 posto glasova i slabom političkom legitimnošću, a to je olakšalo vojni udar kojim je svrgnut. Britanski politolozi stalno podsjećaju na to kako su izbori relativnom većinom dotukli Liberalnu stranku koja je na izborima 1929. dobila 23,4 posto glasova i samo 10 posto mjesta u Donjem domu da bi – nakon što je sto godina bila jedna od dvije najveće britanske stranke – otad politički životarila. Primjeri bi se mogli nizati jer gotovo nema zemlje u kojoj se ne njeguje priča o tome da je izborni sustav makar jedanput dramatično utjecao na rasplet događaja u nacionalnoj politici i povijesti.

HDZ i SDP su htjeli birači

Izborni su sustavi nedvojbeno iznimno važne političke institucije. No oni su samo institucionalni mehanizmi pomoću kojih birači izražavaju svoje političke preferencije u obliku glasova i pomoću kojih se ti glasovi pretvaraju u mandate. Na rezultate izbora presudno utječu političke preferencije birača. A one se oblikuju pod utjecajem brojnih povijesnih, ekonomskih, socijalnih, kulturnih, psiholoških, obiteljskih i osobnih čimbenika. Hitler ne bi došao na vlast da mu na izborima u ožujku 1933. svoj glas nije dalo više od 17 milijuna ili 44 posto od gotovo 90 posto Nijemaca koji su izašli na te izbore. Oni su pak glasovali za Hitlerove nacionalsocijaliste pod utjecajem traumatičnih ekonomskih, socijalnih i psiholoških posljedica poraza u Prvome svjetskom ratu, poput visokih ratnih reparacija, enormne inflacije i goleme nezaposlenosti, autoritarne političke kulture, duboko ukorijenjenog nacionalizma i protusemitizma u dijelu biračkog tijela i drugih razloga. Da je uvjerljiva većina Čileanaca žarko željela da Allende pobijedi i provede svoj program širokih socijalnih reformi, dala bi mu glas i u prvom krugu. Da Britanci nisu željeli stjerati liberale na rub političkog života, svojim bi ih glasovima održali u statusu jedne od dviju velikih stranaka.

Tako je i u Hrvatskoj. Da birači stalno ne daju toliko glasova HDZ-u i SDP-u, te dvije stranke ne bi imale prevlast u parlamentu i političkom životu uopće već gotovo četvrt stoljeća. Tijekom tih četvrt stoljeća u Hrvatskoj su promijenjeni svi glavni tipovi izbornih sustava – većinski, kombinirani i razmjerni – i uvijek je pobjeđivala jedna od tih dviju stranaka, bilo sama, bilo u koaliciji s drugim strankama, zato što su tako htjeli birači. To je, načelno gledano, dobro za stabilnost stranačkog sustava, parlamenta i vlade. No nije dobra praksa vladanja tih stranaka, a nju ne treba izvoditi iz izbornog sustava nego iz prirode HDZ-a i SDP-a: njihova nedemokratskoga unutarnjeg ustrojstva sa svemoćnim vođama, zatvorenih i oligarhiziranih postupaka selekcije kandidata za opće izbore, političke neobrazovanosti, neodgovornosti i nedostatka radne kulture stranačkih elita, rentijerske orijentacije i elita i članova koji na vlast gledaju kao na izvor osobnoga i skupnog plijena, a ne na sredstvo za promicanje javnog dobra i sl. Na to izborni sustavi imaju vrlo slab utjecaj. Žalosno i pogubno stanje u hrvatskim strankama ponajprije je izraz statutarnih normi kojima se uređuje unutarnji život, a koje stranke same donose. Ono je i izraz nepostojanja zakonskih normi kojima bi se jače interveniralo u unutarstranačke odnose, a koje je nemoguće usvojiti zato što su zakonodavci koji bi to trebali učiniti iste te stranke. Ono je i izraz naslijeđene nedemokratske političke kulture u cijelom društvu, uključujući i “kulturu” brzoga zaborava i olakog opraštanja prakse lošeg vladanja.

Žele ući u arenu kroz razvaljena vrata

U sadašnjoj bučnoj raspravi o reformi izbornog sustava razlikuju se dva skupa problema i dvije skupine motiva. Prva skupina problema tiče se reforme sustava glasovanja kao jedne strukturne sastavnice izbornog sustava, a motivirana je željom da se biračima omogući izravniji utjecaj na izbor zastupnika ozakonjenjem preferencijskog glasovanja. Preferencijsko glasovanje ujedno je jedini institut pomoću kojega birači mogu neposredno utjecati na odnose unutar stranaka. Zato se oko njega lome tolika koplja. Promjene izbornih jedinica, metode preračunavanja glasova u mandate i izbornog praga imale bi važne političke posljedice, ali ne bi nužno i izravno utjecale na unutarstranačke odnose. No preferencijsko glasovanje prisiljava vođe i vodstva stranaka da mijenjaju svoje ponašanje brzo i korjenito. Njihova politička sudbina ne bi ovisila više o njima samima nego o masi birača. Mogu i dalje stavljati sami sebe na vrhove izbornih lista, ali birači odlučuju o tome hoće li doista zasjesti u Sabor. A da bi se političari svidjeli biračima, morali bi se ponašati bitno drukčije no što se ponašaju sada kada se moraju svidjeti samo vođama i vodstvima stranaka, a katkad je dostatno da se sviđaju samo sebi. Stoga je rasprava o preferencijskom glasovanju doista izraz javnog interesa i motivirana je željom da se ostvare opći poželjni ciljevi.

Druga skupina problema tiče se reforme ostalih elemenata izbornog sustava i motivirana je uglavnom parcijalnim interesima pojedinaca i pojedinih političkih i društvenih skupina. Riječ je poglavito o malim političkim strankama i interesnim skupinama i organizacijama koje žele ući u političku arenu, to jest u parlament i etabliranu politiku uopće, kroz širom otvorena ili, bolje rečeno, kroz razvaljena vrata. Svi njihovi reformski prijedlozi – smanjenje broja izbornih jedinica, snižavanje zakonskoga izbornog praga, zamjena D’Hondtove metode – svode se na smanjenje ili uklanjanje prepreka za ulazak malih i slabih političkih i društvenih aktera u Sabor.

Pravo na koalicije mora opstati

Promjena granica, broja i veličine sadašnjih izbornih jedinica najčešće se obrazlaže nelogičnošću postojećih granica i nedopustivim odstupanjem broja birača među njima, što rezultira nejednakom vrijednošću glasova svih birača. No u pozadini zahtjeva za prekrajanje izbornih jedinica još su dva važna motiva. Jedan je želja da se ispod žita promijeni teritorijalno-upravna organizacija države i da se preko pet ili šest novih izbornih jedinica uspostave paralelne županije. Teritorijalno-upravnu organizaciju države zasigurno treba mijenjati, i to tako da se makar prepolovi broj županija, ali se to ne smije činiti prikriveno, posredstvom izbornog zakonodavstva, nego javno, promišljeno i konsenzusno. Nadalje, promjena županijskog ustrojstva morala bi prethoditi promjeni izbornih jedinica, a ne slijediti nakon nje. Nove županijske granice mogle bi postati i granice novih izbornih jedinica pa bi time automatski bilo riješeno pitanje podjele zemlje na izborne jedinice. Drugi je motiv prikriven u činjenici da se smanjenjem broja izbornih jedinica povećava njihova veličina: što je manje izbornih jedinica, to se u njima bira više zastupnika. A što se bira više zastupnika, to je niži prirodni izborni prag koji treba prijeći da bi se osvojili mandati. Ukratko, malim se strankama lakše dokopati mandata u izbornoj jedinici u kojoj se bira dvadeset ili trideset nego četrnaest zastupnika.

Time su motivirani i zahtjevi da se snizi sadašnji zakonski izborni prag sa pet na tri posto. Tripostotni prag nefunkcionalan je i u sadašnjima izbornim jedinicama jer je prirodni prag, to jest stvaran broj glasova koji neka lista treba dobiti kako bi se domogla mandata, veći od tri posto. On bio bi funkcionalan u posve obratnu smislu: ne bi sprečavao parlamentarizaciju vrlo velikog broja stranaka zbog kojega se i propisuje pa bi se u Saboru moglo naći i tridesetak političkih stranaka. A to stanje više ne bi bilo nalik na strukturiran stranački sustav nego na uvod u politički kaos. Jednakim se motivima vodi i stalna hajka na D’Hondtovu metodu, premda ona nema toliki utjecaj na rezultate izbora koliki joj neupućeni pripisuju. Jadni se D’Hondt progoni kao da je živo biće, ali još nema konkretnog prijedloga o tome čime bi njegovu metodu trebalo zamijeniti. Naposljetku, zabrana izbornih koalicija potpuno je neprihvatljiva zato što ograničava slobodu političkog udruživanja. U Njemačkoj nema izbornih koalicija zato što to nalaže logika tamošnjega izbornog sustava. Suprotno, logika bivšega talijanskog kombiniranog izbornog sustava bila je takva da zakonski nije bilo dopušteno natjecanje nevezanih, odnosno neovisnih kandidata u većinskom dijelu izbora. Zabrana izbornog koaliranja može biti motivirana i politički, kao u Slovačkoj 1998., kada je ondašnji premijer i vođa vladajućeg Pokreta za demokratsku Slovačku Vladímir Mečiar želio onemogućiti udruživanje opozicijskih stranaka.

Na kraju je morao odustati od te zamisli, a opozicija je pobijedila na izborima. To ne znači da su izborne koalicije poželjne, dobre i svrhovite. Daleko od toga. One obično zamagljuju odnose među strankama, potiču predizborna cjenjkanja i trgovanja, održavaju na životu male i beznačajne stranke koje su se davno trebale ugasiti. No sve su te negativne pojave manje važne od slobode političkog udruživanja. I ti su radikalni zahtjevi motivirani parcijalnim interesima koji proizlaze iz aktualnih trvenja na desnici te nevoljkosti nekih malih desnih i desničarskih stranaka da uskoče u ralje HDZ-a već prije izbora ili nevoljkosti HDZ-a da primi baš sve pod svoje okrilje i s njima dijeli vlast.

>>Željka Markić: Iznenadila me Karamarkova odluka

>>U ime obitelji: Odustat ćemo od referenduma ako Sabor izmijeni izborni zakon