Predrasude

\"Želim raditi. Dajte mi mjesec dana da se dokažem\"

Foto: Nikola Čutuk/Pixsell
\"Želim raditi. Dajte mi mjesec dana da se dokažem\"
10.03.2012.
u 14:54
Trgovkinja Martina Tominac (28) iz Malog Budaševa ne želi pomoć, nego minimalnu plaću za rad
Pogledaj originalni članak

Rođena bez desne podlaktice, 28-godišnja Martina Tominac iz Malog Budaševa nedaleko Siska nikada nije dobila priliku raditi. Trgovkinju po struci, inače sposobnu i vedru majku dvoje djece, sa Zavoda za zapošljavanje duže od desetljeća nitko nije pozvao.

Položila i vozački ispit

Usrećio bi je, kako kaže, bilo kakav posao pa čak i onaj s najnižom plaćom. Sve predrasude demantira uspješno obavljajući teške fizičke poslove. Nedavno se javila i na natječaj za čistačicu u školi, ali - odbijena je.

– Brala sam jabuke, sadila jagode i lozu. Kuham i spremam, vozim tačke pune drva, brinem o vrtu... I sada mi kažu da nisam sposobna čistiti? Želim i mogu raditi, ne treba mi milostinja. Svi me gledaju s predrasudama, ali dajte mi mjesec dana da se dokažem! - poručuje Martina. Sposobnost je dokazala i nedavno položenim vozačkim ispitom u Zagrebu pa tako s lakoćom upravlja automobilom s automatskim mjenjačem. Bez obzira na 83- postotni trajni invaliditet, kojeg ne doživljava ni kao hendikep ni kao sramotu, sedmogodišnji je brak okrunila dvjema djevojčicama, Martom (6) i Emom (5). Četveročlana obitelj živi od skromne limarske plaće supruga Igora, uz dječji doplatak od 500 kuna i 150 kuna pomoći za mužev 30-postotni ratni invaliditet.

– Sa 3900 kuna nije nam lako. Nakon što platimo režije, ono što ostane rasporedimo za život. Pri tome su nam naše cure na prvom mjestu. Nismo gladni, imamo svoje povrće, piliće i kokoši. Ipak, bez podrške roditelja i prijatelja ne bismo mogli. Marta će sada krenuti u školu, što su dodatni troškovi. Unatoč svemu, smatram kako sam se izvrsno snašla u životu, priča hrabra majka. Predrasude je počela osjećati od srednje škole.

Prestala se skrivati

– U osnovnoj je bilo lako, jer sam u razred išla s djecom s kojom sam odrastala. Dolazak u srednju školu za mene je bio strašan. U početku sam i skrivala ruku, ali danas se ničega ne sramim i nosim majice na bretelice! Dok me okolina i dalje čudi s pitanjima: \"Čime pišete, kako gulite krumpir?\", prijatelji me traže da im pokažem kako uspijevam bez ruke, priča snalažljiva M. Tominac.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.