Na današnji dan je kod Nemetina 1992. obavljena najveća razmjena ratnih zarobljenika, izvršena po principu "svi za sve". Jedan od onih koji je toga dana izašao na slobodu poslije devet mjeseci u logoru je i Vukovarac Damir Živković (42).
Ljudi se "prepolovili"
On je poslije tri mjeseca borbi zarobljen, pa je prošao logore Stajićevo, Niš i Sremska Mitrovica.
– Iskreno ne volim pričati o ratu ni o vremenu provedenom po logorima. I danas imam traume i iz rata, gdje sam vidio i proživio mnogo toga, ali i iz logora gdje sam devet mjeseci nebrojeno puta premlaćen i ponižavan. Bio je to pravi pakao koji ne bih volio da se više ikada igdje ponovi, kaže Živković.
Prisjećajući se vremena iz logora kaže da je najteže bilo prvih tjedana u Stajićevu, dok za logor nije doznao Međunarodni crveni križ.
– Tada je bilo i ubojstava i svega, a premlaćivanja su bila redovita i kasnije. Ležali smo i spavali na betonu, hrana je bila nikakva pa su se ljudi "prepolovili". Iživljavali su se na nama na sve moguće načine. Žalosno je što su mnogi čuvari u tome uživali, kaže Živković, s kojim su u Stajićevu bili zatočeni i otac, dva strica i djeda. Ističe da je to bila olakotna okolnost, ali i da je bilo još strašnije kada je morao gledati kako mu tuku oca i stričeve, ili oni gledali kako tuku njega.
– Često se dogodilo da odvedu nekoga na ispitivanje, a da ga poslije vrate u deki jer od batina više nije mogao hodati. Trebalo je sve to preživjeti. Ako ideš na toalet tuku te, za vrelu juhu smo imali 10 sekundi da je pojedemo, poslije čega moraš ostaviti žicu. Za obrok smo dobivali pola šnite kruha, pola hrenovke ili deseti dio mesnog parizera. Bilo je i slučajeva kada su nam u kruh stavljali žohare ili kada su mokrili u posudu s hranom, kaže Živković.
Pjevanja himne, pljačka, otimanje i slične stvari bili su uobičajeni. Sve to su provodili čuvari koje su znali samo po nadimcima.
Brat ubijen na Ovčari
Za razmjenu nisu ni znali nego im je samo jedne noći rečeno da spakiraju sve i očiste te da ulaze u autobuse. Najviše ih je bilo strah povratka.
– Poslije svega mogu reći da ne mrzim. Niti čuvare koji su me tukli. Siguran sam da će mu se to vratiti na neki način. Želja mi je samo da saznam gdje je tijelo moga brata ubijenog na Ovčari. Ne tražim ni kaznu za njegove ubojice, nego samo da ga možemo pokopati i da mu imamo gdje položiti cvijeće i upaliti svijeću, zaključio je Živković.
>>UHBDR91: Opet se prisjećamo srpskih logora smrti – za koje nitko nije odgovarao
>>'Vukovar je bio predvorje pakla koje nas je čekalo u logorima'
>>I vukovarski Srbin Željko Ilić prošao je pakao srpskih logora