Odrastao je na Švapskom brdu, brinuo se o mlađem bratu, igrao nogomet, uživao u životu... Škola ga nije pretjerano zanimala pa je već sa 16 počeo raditi kao ličilac. Roditeljima Ivani i Ivanu Hajnal bio je njihov Hrvoje oslonac.
– Četrdeset i peti rođendan trebao je proslaviti 8. studenog – kaže Hrvojev brat Dario. A onda se, dok sjedimo u njihovoj kući, u mislima i sjećanjima obitelj Hajnal iznova vraća u pakao ratnog Vukovara iz kojeg sve ove godine pokušavaju izići. Njihov je Hrvoje, kažu, bio dragovoljac.
– Noću se pucalo. Kada je prestalo, on bi došao kući. Ništa nije htio reći – pripovijeda mati Ivana.
Šutali su nas k’o lopte
– Naše se naselje zove Švapsko brdo zato što su ovdje sve do konca Drugog svjetskog rata živjeli imućni Nijemci, sve dok nisu istjerani iz svojih kuća. Djeca onih ljudi što su ih protjerali u Domovinskom ratu protjerala su nas – domeće otac Ivan. Ovaj po zanimanju vatrogasac također je bio dragovoljac i poput starijeg sina išao na straže. Sva njihova nadanja, vjerovanja i htijenja da sačuvaju svoj Vukovar sunovratila su u zdenac neispunjenih želja u drugoj polovini studenog 1991. godine.
– Na školi u Sajmištu zavijorila se jugoslavenska zastava. Sutradan je došla vojska do ugla. Potrpali su nas u kamione. Stigli smo tako do Veleprometa. Žene su ostavili vani, muškarce poslali u hangare. Ja sam bio sa sinovima. Ubrzo su trojica prišla Hrvoju i kazala: “Je l’ ti, Hajnal, zar nisi u gardi?”. Odveli su ga – kaže Ivan Hajnal.
– Nakon što je otišao s njima, došli su po tatu. U jednom trenu ostao sam sâm – dodaje Dario Hajnal.
– Odveli su nas u neku malu šupu. Neke su prozivali, neke bez traga odvodili. Jedan mali, jaki, kratko ošišani pitao je Hrvoja koliko ima godina. Kazao je da su mu dvadeset i dvije. Nakon nekoliko minuta taj se isti čovjek vratio i opet ga pitao koliko je star. Hrvoje mu je odvratio: “Pa sad sam ti rekao”. Tada ga je, preda mnom, izveo van. Svi oni koji su izvedeni iz Veleprometa nisu preživjeli. Bilo nas je puno kad su nas doveli u Velepromet, a kad su nas vozili u logore, u autobusima je bilo mjesta – kaže 69-godišnji Ivan Hajnal.
U jednom od autobusa bio je Ivan Hajnal, u drugom Dario.
– Putem su nas udarali, šutali k’o lopte – govori Dario Hajnal.
Nitko ništa ne poduzima
Ivana Hajnal uspjela se uz pomoć kume izvući iz Vukovara i doći do Zagreba.
– Cipele sam poderala tragajući za sinovima i mužem – kaže. Dario i Ivan Hajnal susreli su se u logoru u Srijemskoj Mitrovici.
– Sin je odmah pitao za brata. Kazao sam mu da su ga ubili. Tri su nas dana držali u Mitrovici, a onda stavili u žicu i odvezli najprije u Aleksinac, a zatim u Niš. Darija su pustili 21. prosinca. Dopustili su mu da se nakratko oprosti sa mnom. Ja sam iz logora izišao 26. siječnja 1992. godine – govori Ivan Hajnal. Sa suprugom i mlađim sinom našao se u Zagrebu. Što se dogodilo s Hrvojem, nisu uspijevali doznati. Tada su se još nadali da je živ.
– Vjerovao sam u to sve dok se 1995. godine nije dogodila Srebrenica. Tada sam se prestao nadati – kaže otac Ivan.Godine progonstva sa suprugom i sinom proveo je u Koprivnici.
– Što reći kako nam je bilo. Dođeš u nepoznato, bez ičeg svog. Jedan dan bio sam kupio lokalne novine. Sva sreća da jesam jer tu sam našao oglas za posao vatrogasca. Žurio sam se u poštu predati preporučeno pismo iako je vatrogasni dom od nje bio udaljen stotinjak metara. Bio sam jako sretan kad su me primili. Ostao sam ondje sve do mirovine. Žena je dobila posao pomoćne kuharice u općini – kaže Hajnal.
Svojoj kući u Vukovar, na Švapsko brdo, obitelj se vratila 2000. godine. Odlučili su se vratiti zbog Hrvoja, da ga jednoga dana – kad i njegovi posmrtni ostaci budu pronađeni – pokopaju u gradu u kojem se rodio. Kada će to biti, ne mogu ni pretpostaviti. Hoće li to roditelji uopće doživjeti, ne znaju odgovoriti.
– Naš sin nije nestao iz Veleprometa. Njega je odande odveo čovjek s imenom i prezimenom. Teško nam je povjerovati da će se ikada njegovo tijelo pronaći. Nitko ništa ne poduzima. Za ovaj grad nitko nije odgovarao – kažu Ivana i Ivan Hajnal, razočarani što je to tako.
zamislite koliko bi poubijali Hrvata da su slucajno pregazili Hrvatsku ,Bleiburg i krizni put bi bili nula za ova stratista...