Zašto je logika nesavladiva disciplina u Hrvatskoj?

Što je logika? Prema Hrvatskoj enciklopediji, logika je umijeće ispravnoga mišljenja, rasuđivanja, prosuđivanja i raspravljanja, a sam korijen riječi dolazi od pridjeva koji znači - razumski, razuman. To zvuči dosta lako, zar ne? A opet se čini da je kod nas ova disciplina nesavladiva, često kao da se trudimo činiti upravo suprotno od onoga što bi bilo razumno i ispravno. Možda bi zapravo rješenje bilo jednostavno – počnimo činiti suprotno od onoga što se na prvi način čini ispravno, rezultati će sigurno biti bolji.

Hoćete primjere? Ima ih puno. Pokušavamo biti turistička zemlja i oslanjamo se na prihod iz te gospodarske grane. Koliko je to ispravno ili pogrešno, o tome se već puno pričalo, ali u tom nastojanju osnivamo ministarstvo turizma, urede turističke zajednice i svu takvu infrastrukturu koja troši resurse turističkim poduzetnicima, a malo tim istim poduzetnicima i doprinosi. Ne znam jeste li znali, u Hrvatskoj postoji na primjer i Pravilnik o javnoj turističkoj infrastrukturi, ali je dobro poznata činjenica da se na plaće birokrata troši puno više nego za nove plaže, šetnice, garaže… Kako nije turizam tema ove kolumne, nećemo o ovome dalje, nego ćemo i danas o energetici.

Evo i drugi primjer – na različite načine smo poticali obnovljive izvore energije jer je njihovo korištenje od posebnog je interesa za Republiku Hrvatsku, kaže tako i naši Zakon o energiji. Valjda u dobroj namjeri, da bi se taj interes i materijalizirao, Sabor je donio i Zakon o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji, izmjene i dopune tog zakona i cijelu hrpu pravilnika, odluka i uredbi. Rezultat je ipak zasada dosta porazan – obnovljive izvore na koje se danas oslanjamo, gradili su uglavnom naši djedovi, novi projekti događaju se sporo ili su ograničeni uslijed labirinta regulative i zakonskih odredbi pa ih je manje nego što bi ih moglo biti ili su njihovi kapaciteti višestruko manji nego kapaciteti projekata koji se događaju u Albaniji, Crnoj Gori, da neke razvijene zemlje Europske unije uopće ni ne spominjemo.

Poznato je da sunčana Hrvatska trenutno proizvodi manje energije iz Sunca nego Maribor, da Slovenija ima pet puta više solarnih kapaciteta nego Hrvatska, a da Grčka ima čak 50 puta više solarnih elektrana. Imamo mi i dobrih primjera, naravno i znam ih ja dobro, ali sve je to još tako daleko od mogućeg, željenoga i potrebnog.

I što je tu sada (ne)logično? Očito je da kad nešto potičemo, mi to zapravo uspješno zakočimo. Ili naprosto iskoristimo za krađu, korupciju i malverzaciju. Zato predlažem – obnovljive izvore ne treba posebno poticati, ukinimo i Zakon o obnovljivim izvorima energije. Relevantne svjetske prognoze kažu da će se korištenje obnovljivih izvora energije u sljedećih 5 godina povećati za čak 50%, od čega se samo od solarnih elektrana očekuje preko 600 GW što je dvostruko više od ukupne proizvodnje električne energije u Japanu. Razvojem tehnologije, financijsko poticanje obnovljivih izvora energije postalo je suvišno i nepotrebno. Gradnja ovakvih objekata treba biti regulirana Zakonom o gradnji kao i za bilo koja druga gradnja, koncesije za ovakve projekte treba izdavati kao i bilo koje druge koncesije itd. U Hrvatskoj se svaki lex specialis uvijek pokazao kontraproduktivnim. Ne slažete se? Promislite još jednom, zadnji primjer počinje na slovo A. Čini se da samo postojanje takvog zakona kod nas potiče na kombinatoriku na štetu javnog interesa, na traženje rupe u zakonu, na smišljanje načina kako ga možemo izigrati, zaobići, prevariti.

U ovom trenutku priprema se uvođenje novog, tzv. premijskog sustava za obnovljive izvore energije. Doduše, priča se o tome već godinama, ali ponekad i sporost hrvatske birokracije nije loša vijest. Tehnologije sunca i vjetra toliko su napredovale da se bez poticaja mogu raditi i veliki projekti, ali i projekti samoopskrbe za građane. Sve što treba je - ukloniti komplikacije i umjetne prepreke. Mogli bi se organizirati instrumenti za smanjenje rizika za poduzetnike, kao i generalno smanjivati njihovo porezno opterećenje, ali to nije ništa specifično za obnovljive izvore energije. Odavno se moglo i ukloniti administrativne prepreke za građane, europske smjernice jasno kažu da oni moraju biti u mogućnosti istovremeno i trošiti i proizvoditi energiju. Ako i jesu točne činjenice da je u Hrvatskoj cijena kapitala viša, da su projekti manji zbog administrativnih ograničenja, kao i da je projekte zbog raširene korupcije teže razvijati, onda su to bolesti koje treba liječiti, a ne davati financijske poticaje tehnologijama koje su zrele i komercijalne.

Najlošija vijest bi bila da se sadašnji pad cijene tehnologija za obnovljive izvore energije u kombinaciji s nekim kvazi-pametnim premijskim sustavom pokuša iskoristiti za umjetno generiranje zarade i profita za malu interesnu skupinu. Takve smo primjere već imali iz razdoblja iza nas, često smo ih gledali u prošlom sustavu potpora za obnovljive izvore i nisu nam donijeli ništa dobro. Jednako loše bi bilo i da pad cijena tehnologija i prirodni potencijal obnovljivih izvora energije postanu neko novo leno za uhljebljivanje i kruh bez motike. Energetsko poduzetništvo umjesto regulacije, trebala bi biti jednostavna formula, zdrava i logična. A to se postiže manjim administriranjem i s više zdravog razuma nego što smo pokazali do sada. Logikom, reklo bi se, ili u hrvatskom slučaju – obrnutom logikom. A i poštenje bi tu dosta pomoglo, isto kao i malo više rada za opće dobro, možda i trunčica domoljublja…