Grozničava želja da si objasnimo smrt odvela nas je u pretpostavke i lažna svjedočenja – filozofiju i religiju

Nekako uvijek uoči Dana mrtvih poželim kontaktirati s Cioranom zbog njegovih optimističnih pogleda na smrt. Iskreno, konceptualno nikad nisam shvaćao Dan mrtvih i više sam ga doživljavao kao budalast blagdan ispod razine smisla i dostojanstva nečeg tako grandioznog kao što je umiranje. Uostalom, ne pokazujemo baš prevelik deficit u budalastim praznovanjima, ali već zbog one prve tvrdnje može vam biti presuđeno za huljenje premda to nikako ne znači obezvređivanje sjećanja na raspadajuću istinu pokojnih, iznad kojih, sa svijećama u rukama, defiliraju oni što čekaju svoj red.

Smiješno je mrtvima pripisivati tek jedan dan kada su njihovi svi dani prije kratkotrajnog postojanja i vječnost svih dana nakon njega, kada nepostojanje vremena pokazuje razornu snagu čovjekova egoizma očvrsnulog u odbrojavanju prolaznosti tijekom incidenta zvanog život. Koliko nas vremena nije bilo prije i koliko nas vremena neće biti poslije nas, to je zastrašujuća veličina tek u kontekstu minuta ili godina, dogovorenih kategorija u kojima postojimo da bismo mjerili i mjerimo da bismo postojali, što još nikako ne znači da tada i jesmo i da poslije nećemo biti.

Ljudi su kao vrsta opterećeni smrću jer se iz vizura svoje sebične skučenosti ne mogu pomiriti da postoji ravnopravan završetak svih ambicija i svih planova u točki u kojoj ne postoji život besmislen, već besmislenima postaju sve preokupacije koje ga oktroirano čine. Život bez smrti ne bi ionako bio moguć, ne bi bio dokaziv ili kako je to Cioran primijetio, “kada bi smrt imala samo negativne strane umiranje bi bilo neprovedivo”. Tek u kontekstu prolaznosti vječnost može biti elementarna, tek uz ravnotežu umiranja život može biti moguć.

Groblja zato uokolo Dana mrtvih postaju izlozi živućih, što ne implicira nužno da su i živi, da su spoznali smisao puta koji ih dovodi do mjesta gdje se dvojbe otvaraju jedino ako ste nesigurni u ono što biste trebali biti. Čovjeku je smrtnost jedna od najvećih prilika da unikatnost potvrdi kvalitetom dobrog, ambicijom poštenog i vječnošću solidarnog, da priliku slučaja ne shvati slučajnom prilikom koju će provesti u sjeni višeg autoriteta i hladu unaprijed zajamčenog oprosta grijeha. Stvar je jednostavna. Grozničava želja da si objasnimo smrt odvela nas je u dva odvojena smjera, u filozofiju i religiju.

Filozofija je umiranje pokušala objasniti racionalno, tražeći logičnu neminovnost i definirajući je kao podređenost ciklusima kojima je podatno sve u poznatom svijetu. Religija je pak odlučila problem zaobići s druge strane i okrenuti se višem autoritetu, kreacionistu koji je dobrotu vlastite vječnosti odlučio poduprijeti smrtnošću svega ostalog.

Ni filozofija ni religija nisu, nakon silnih stoljeća, uspjele ponuditi prave odgovore niti su se pomaknule s mjesta. Filozofija, osim rijetkih, nije smogla hrabrosti skupiti se u misli da smisao života jest umiranje, a religija je lukrativnu lukavost determinirala trajnim čekanjem spasa, spasitelja, sudnjeg dana, ustajanja svih umrlih, tumačenja shizofrenih Božjih nakana. U središte filozofije tako se uselilo vrtoglavo filozofiranje, a u središtu religije nikada nije bio Bog, nego smrt. Time je ograničen i čovjek, ustrašen ne samo predvidivošću ishoda nego i trenutkom njegova nastupanja.

Samo se pojedinac u grču može grčevito držati za propeler iluzija koji mu u njegovim panično razrogačenim očima može djelovati kao duhovni stator. Filozofija je čovjeka ostavila neukog, religija ga je ostavila otupljenog, Bog ga je ostavio na cjedilu, a ljudi su ga ostavili kao utjehu svojoj prolaznosti. Ukratko, filozofija nije uspjela pronaći smisao života, ali religija jest uspjela pronaći smisao u smrti. Zbog svega toga još nije jasno jesmo li, kad pomislimo na pokojnike, tužni zato što su umrli ili zato što su živjeli?

Nikad ne podcjenjujte našu sposobnost iracionalizacije notornog, nikad nemojte biti previše sigurni u utjehu kao alibi praiskonskom strahu koji nas determinira i koji pojačavaju stalnim pritiskanjem na crveni gumb lakovjernosti. Lako je tako postati vrsta koja i prije rođenja postoji isključivo post mortem, imobilizirana obećanjima nužnosti čekanja na spas od vječnosti. Umrlima je svejedno. Oni su jedini posve mirni i posve sigurni u to što jesu. Oni su spoznali svu širinu zabluda koje su živjeli kao i činjenicu da filozofija i religija, pretpostavke i lažna svjedočenja, ne samo da su imale krivo, nego da nisu imale ništa.

Znači li to da ćemo naše pokojnike manje voljeti ako se uime sjećanja na njih odreknemo patetike i uzaludnih očekivanja? Baš suprotno, čini mi se, da bismo napuštanjem imperativa o tome da se o mrtvima isključivo govori najbolje sve nas oslobodili kompleksa krivnje zbog mogućnosti da smo nekada bili živi. Možda je to i najjednostavniji način bijega iz okova privatizacije elementarnog života od strane svih onih institucija što potvrđuju onu staru Topalovićevu da je smrt jedini siguran posao.

Umjesto da obilježavamo i slavimo jedan dan mrtvih, imali bismo i slavili sve dane živih, zbog čega bi i sjećanje na nas mogao biti ponos i apsolutna rječitost, a ne zagrobna cenzura. Ili kako je to napisao hasidski rabin da „blagoslov mojega života je u tome što mi nešto nikada nije trebalo prije nego sam to posjedovao“.