Željeni ishod 
neizvjestan je i skup, 
no suđenje za genocid ima svoju vrijednost

Genocid je kazneno djelo koje je najteže dokazati. Genocid u ratovima na području bivše Jugoslavije, smatra se, još je i teže dokazati nakon presude Međunarodnog suda pravde u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije. No po hodnicima Palače mira u Haagu, velebne zgrade koja udomljuje Međunarodni sud pravde, prvog dana usmene rasprave u tužbi za genocid između Hrvatske i Srbije osjetilo se da među članovima hrvatskog pravnog tima vlada dojam: “Vrijedilo je”.

Zaista, kakvu vrijednost imaju argumenti i dokazi koje je prikupila Hrvatska u ovoj tužbi? To je važno pitanje, posebno zato što se u Hrvatskoj često čulo mišljenje da je tužba za genocid protiv Srbije besmislena, da će nas preskupo koštati, a da nas presuda neće i ne može zadovoljiti. Suđenje koje upravo gledamo ima svoju vrijednost. I to ne samo novčanu vrijednost za članove pravnog tima, iako je ta financijska perspektiva katkad jedina iz koje na ovo suđenje gledaju pojedini promatrači u Hrvatskoj. Ali dobar odvjetnik košta. Tim dobrih odvjetnika košta još više.

Tim dobrih odvjetnika stručno specijaliziranih za međunarodno pravo, za dokazivanje najtežih kaznenih djela i za kršenje ljudskih prava košta još puno, puno više. Tko se zgraža nad cijenom pravnih zastupnika, neka se zapita: bi li za Hrvatsku danas bilo bolje da su Gotovina, Markač i Čermak u Haagu imali loše odvjetnike?Hrvatska tužba vrlo je ozbiljno pripremljena i zastupaju je vrhunski pravni stručnjaci. Neki od njih vodeći su međunarodni umovi u svome području.

Jedna od vrijednosti koje će ostati nakon ovog suđenja bit će i oko 5000 stranica dokaza o stradavanju žrtava u Domovinskom ratu, dokaza koji su vrhunski argumentirani ne samo za sud nego i za povijest.I Srbija, naravno, ima vrhunske stručnjake u svome pravnom timu. Među njima je William Schabas, šef međunarodnog udruženja znanstvenika koji istražuju genocid. Tek od ovog tjedna javnost će imati prilike čuti srpsku stranu, no čini se da Srbija ima slabiji slučaj i slabije argumente u svojoj protutužbi u kojoj tvrdi da je genocid počinjen u akciji Oluja.

Beograd ima argumente za tvrdnju da je genocid za koji Srbiju optužuje Hrvatska teško dokaziv (jer je namjera počinjenja genocida općenito teško dokaziva i zbog toga Srbiju zastupa upravo Schabas kao uvjerljivi zagovornik tvrdnje da nije svako masovno ubijanje genocid), no argumenti za protutužbu čine se tankima. Niz hrvatskih dokaza ima uporište u presudama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u predmetima Martić ili Mrkšić. Ne postoji sudska praksa ICTY-ja na koju se Srbija može tako učinkovito osloniti. Pravomoćna presuda u slučaju Gotovina i drugi ne ide u prilog tezama Srbije.

Čak ni poništena nepravomoćna presuda nije nudila opis nijedne žrtve ubijene u nedokazanom prekomjernom granatiranju Knina. To je onaj apsurd koji je jedan sudac ICTY-ja svojedobno sažeo u pitanje tužiteljima: “Možete li objasniti kako to da stotine granata ispaljene na Knin nisu rezultirale nijednim poznatim slučajem smrti ili ranjavanja?”

Razlika između izostanka dokaza o ubijenim civilima u granatiranju Knina te opsežnih dokaza o ubijenim civilima u Vukovaru može ukratko opisati razliku između hrvatske tužbe i srpske protutužbe. Taj detalj nije, međutim, presudan jer ubijanje pojedinaca samo po sebi ne predstavlja genocid. No masovnost ubijanja pojedinaca snažan je argument za zaključak o uništenju grupe. Ipak, kad se to i dokaže, ostaje problem dokazivanja namjere.

Moguće je da će ICJ zbog teško dokazive namjere presuditi da Srbija nije odgovorna. U sličnom slučaju presudio je da Srbija nije kriva za genocid nad građanima BiH u Srebrenici. Ali u toj presudi ICJ jest potvrdio da su bosanski Srbi počinili genocid u Srebrenici te da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu time što nije spriječila ni kasnije pomogla kazniti počinitelje. Tužba Hrvatske ima šanse završiti sličnim ishodom, bez kažnjavanja Srbije, ali s nekom vrstom potvrde najtežih zločina i atribuiranja tih zločina počiniteljima. Nemamo načina doznati što bi ICJ u ovom konkretnom slučaju zaista mogao odlučiti, osim pričekati presudu.

Povlačenje tužbe možda se moglo razmatrati kao politička mogućnost prije nekoliko godina. Ali unatoč nizu razgovora na tu temu Srbija je predala podatke za samo 13 od oko 900 nestalih osoba za čijim se posmrtnim ostacima još traga. Ni najveći zagovornici povlačenja tužbi nisu nakon toga mogli predložiti odustajanje.