Zahvaljujući snimci BBC-ja, njezino je uplakano lice obišlo cijeli svijet. Željka Jurić bila je šestogodišnja djevojčica koja je u plavom kaputiću, pogleda zamućenog suzama, u apokaliptičnoj sceni koračala porušenim i spaljenim Vukovarom u koloni 19. studenoga 1991. godine.
No i gotovo tri desetljeća kasnije ona je jedan od najsnažnijih simbola vukovarske kalvarije, pa i dobro poznato lice u hrvatskoj javnosti. Mediji su pratili njezino odrastanje, transformaciju iz djevojčice u ženu, pratili su njezino vjenčanje s vukovarskim braniteljem Lukom Mitrovićem, 70-postotnim invalidom Domovinskog rata, kao i koračanje u Koloni sjećanja uz generale Gotovinu, Markača i Čermaka. Ipak, javnosti je ostalo gotovo nepoznato zašto je zapravo Željka napuštajući grad 1991. tako gorko plakala.
Mjesecima ranije dječje oči nagledale su se patnje. Podrum kuće u kojoj se skrivala s još četvero djece često su obilazili branitelji, među njima i heroji Blago Zadro, Jean Michel Nicolier, HOS-ovac Jadranko Anić-Antić kojeg su zvali Šnicla, kao i pripadnik ZNG-a Aleksandar Laba zvani Aco. S obzirom na to da je njezinu obitelj otac napustio prije rata, upravo je Aco bio Željkin anđeo čuvar koji se s njome igrao i trudio da što manje osjeća rat pa je Željka u Aci osjećala zaštitnika, čak i oca.
Tog jutra kada su civili iz podruma izišli na svjetlo dana prizori na ulicama ledili su krv u žilama: četnici koji slave “pobjedu”, pucnjevi koji odjekuju gradom i susjedi Srbi koji su se do jučer skrivali u istim podrumima, da bi toga dana pred agresorom prstom upirali na pojedince. Jedan od njih bio je Aco, njezin anđeo čuvar i zaštitnik. Pao je pokošen rafalom pred nogama Željke Jurić. “Ja sam tim ljudima oprostila, ali nisam zaboravila”, govorila je u godinama koje dolaze, a za nju se posljednji put čulo proteklih dana kada se javnosti obratila otvorenim pismom.
Bila je to reakcija na istup zastupnice SDSS-a Anje Šimprage koja je u Saboru progovorila o vlastitoj koloni, onoj izbjegličkoj kojom su hrvatski Srbi početkom kolovoza bježali pred vojno-redarstvenom operacijom Oluja. “Tada sam odrasla. Za tu jednu noć. I onda smo, nakon četiri godine, napokon došli. Na svoj kamen, kraj svoje ruke, među svoje ljude. Svojim vršnjacima sam tada pokazala da su Srbi svjesni činjenice da su mnogi Hrvati prolazili isto napuštanje domova od početka rata”, poručila je Anja, koja je svojom ispoviješću, kako se dade iščitati iz Željkina otvorenog pisma, možda čak i uplašila Željku.
No Željka, u kojoj se na trenutak ponovno probudilo uplakano dijete iz kolone, mora znati da je Hrvatska nije zaboravila, ni njezin Vukovar ni Škabrnju, kao ni 402 ubijene djece u Domovinskom ratu za koje nitko nikad nije odgovarao, ni masovne grobnice diljem Hrvatske. Tako snažnom kolektivnom sjećanju jedna Anja ne može učiniti ništa nažao nikome, pa ni Željki i njezinim sjećanjima na Domovinski rat, kao što ni Anja ne treba strahovati za svoju budućnost u Hrvatskoj koja je djevojčici iz izbjegličke kolone omogućila status zastupnice u parlamentu, pred kojim može izreći čak i svoje traume.
Dvije djevojčice iz dvije kolone možda si nikada neće pružiti ruke, ali se jedna druge ne trebaju bojati. Nakon traumatičnih 90-ih mnogi su krenuli dalje, osobito oni koje rat nije dotaknuo fizički, razaranjem doma ili smrću bliskog člana obitelji, no valja nam razumjeti da oni koji su u ratu dali najviše ne mogu okrenuti novi list samo zato što je tako odlučila politika. Put oprosta i priznavanja tuđe patnje dug je put, nalik onom kojim su Željka i Anja kročile u izbjeglištvo, jedna prema zapadu, druga prema istoku, obje u nepoznato. Za mnoge će stradalnike, kao i branitelje, taj put zauvijek biti jednosmjerna cesta, ali prvi korak na tome putu upravo se dogodio.
Jedina istina je da su sve nevine žrtve nevine žrtve bez obzira na to s koje strane bile, no ako se to upotrebljava u kontekstu izjednačavanja krivnje, a da se zataškava to tko je prouzročio sva ta zla floskulama tipa: Na obje strane je bilo žrtava, znam da su i s druge strane patili, onda je to pokušaj nastavka agresije i to nije iskreno pružena ruka pomirenja. Kad gospodična Anja, gospodin Milošević i njima slični "mirotvorci" i "pomiritelji", obrate Hrvatima riječima kao što se obratio Milan Babić na Haškom sudu u izjavi nakon presude, kad shvate rat nije poče u Hrvatskoj niti su ga započeli nesrbi, nego je započeo najprije unutarsrpskim obračunom u kojem su se uklanjali razumniji političari s vlasti (birokratska revolucija, jogurt revolucija, događanje naroda), zatim nastavila svrgavanjem vlasti u Crnoj Gori, a nastavila u Sloveniji otvorenim ratom (dakle nigdje tu nisu sudjelovali Hrvati, a ni Franjo Tuđman), a onda se proširila i na Hrvatsku koju su najprije razoružali. Dakle moraju jasno i glasno reći zašto su morali organizirano otići tijekom Oluje (iako nisu svi morali) onako kako je to objasnio SDSS-ovac Đuro Stojić iz Gline, dogradonačelnik Gline u dva mandata na manjinskoj listi u svojoj izjavi za Radio Slobodna Europa u članku "Glina dvadeset godina nakon/poslije (nisam siguran koju su riječ u naslovu upotrijebili) Oluje. Kad tako počnu govoriti, onda možemo znati da je pružena ruka istinska pomirnica... Prije toga ne.