U Hrvatskoj je puno cenzure, no sprečavanje širenja laži to nije

Željka Markić, predsjednica udruge U ime obitelji, u proteklih nekoliko mjeseci prema Vladi i Saboru pokrenula je niz novih inicijativa. Udruga se snažno protivi ratifikaciji Istanbulske konvencije, sa sindikatima traži ograničavanje rada nedjeljom, a Željka Markić u fokus javnosti došla je ovih dana zahtjevom da se stane na kraj blokiranju profila na Facebooku na kojima se pozitivno govori o Hrvatima iz BiH koje je Haaški sud prošli tjedan osudio za ratni zločin.

Od državnog vrha zatražili ste da onemogući, kako tvrdite, cenzuru koju nad hrvatskim građanima provodi Facebook. Imaju li državne vlasti takve mehanizme, s obzirom na to da je riječ o stranoj kompaniji u privatnom vlasništvu?

Hrvatska ima na raspolaganju iste mehanizme i odgovornost štititi ustavna i temeljna ljudska prava svojih građana, kao Njemačka – koja je osigurala da se Facebook drži njemačkih zakona te mu je čak odredilavisoke novčane kazne ako to ne čini. Posljednjih tjedan dana na Facebooku se brišu objave i blokiraju profili svih onih koji objavljuju ili dijele sadržaje u kojima se iznose povijesne istine o ratu u BiH, posebice o logorima i zločinima Armije BiH, etničkom čišćenju koje je provela Srbija te o izrazito pozitivnoj i u vojnom smislu pobjedničkoj politici Republike Hrvatske i Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne, a onda i generala Praljka. Hrvatsko vojno-političko djelovanje porazilo je Slobodana Miloševića i Srbiju i u ratu u Hrvatskoj i u BiH. Takvo jednostrano blokiranje tisuća ljudi, intelektualaca, svjedoka zločina, portala, stranica, zaustavljanje iznošenja povijesnih činjenica i stavova nasilno je upravljanje društvenom raspravom i nedopustivo je u državama koje sebe smatraju slobodnima.

Što ako objave kojima se podržava pok. generala Praljka vrijeđaju, primjerice, žrtve logora u Herceg-Bosni?

Žrtve ratnog zločina, tko god da je počinitelj, kakve god da su okolnosti rata, imaju pravo na to da počinitelji zločina budu otkriveni i najstrože kažnjeni. Svaku žrtvu, bez obzira na nacionalnost ili vjeru, osjećam kao svoju, a svakog počinitelja zločina kao tuđeg. Imala sam priliku dokumentirati svjedočanstva brojnih žrtava srpskih logora i zatvora u Hrvatskoj i BiH i bošnjačkih logora u Bugojnu, zatvora u Zenici ili svjedoke mudžahedinskih mučenja i ritualnih ubojstava u Srednjoj Bosni. Svim tim žrtvama najgore je što njihovi mučitelji ili ubojice njihovih najdražih nisu kažnjeni. Tužna je realnost da u Hrvatskoj 90 posto žrtava srpskih zločina nije dočekalo pravdu ni 23 godine nakon Domovinskog rata. A u BiH je postotak kažnjenih za zločine još manji nego u Hrvatskoj. Dakle, ni u Hrvatskoj ni u BiH ne provode se svjetski standardi – gonjenje i kažnjavanje počinitelja ratnih zločina. Istodobno je primijenjeno načelo zapovjedne odgovornosti koje ne vrijedi ni za jednu drugu državu i ni za jedan drugi sud na svijetu. Svaka žrtva zločina zaslužuje pravdu, baš kao i svaki lažno optuženi čovjek, narod ili država.

S druge strane, imamo zabilježene ozbiljne prijetnje prema političarima i novinarima koji kritiziraju Praljka i nekadašnju politiku Hrvatske prema BiH.

Rado bih da se napokon standardizira pojam “ozbiljne prijetnje”. Naime, kad se mailom šalju uvrede i prijetnje smrću meni i kolegama iz udruge U ime obitelji ili kad iz udruga koje se, tobože, bave ljudskim pravima traže da se zabrane medijski nastupi osobama s čijim se vrijednostima oni ne slažu – kao što je gospođa Benčić, u maniri pravog demokrata, tražila za mene – onda se to tumači kao “sloboda govora kojoj su izložene javne osobe”. A kad se iste takve uvrede i prijetnje mailom upute nekom drugom – onda naglo postanu ozbiljne prijetnje. Kad se na Indexu vrijeđa i poziva na ubojstvo branitelja Đure Glogoškog, onda je to sloboda govora, a kad se vrijeđa i prijeti ubojstvom Indexovu novinaru, onda je to ozbiljna prijetnja. Ja sam za strogo sankcioniranje uvreda i prijetnji. Bez obzira na to tko ih upućuje i kome su upućene. Ali, očekujem iste kriterije za sve. Na žalost, oni koji bi trebali postavljati standarde predvode u manipulacijama. Prisjetimo se samo Saše Lekovića, predsjednika HND-a koji je, nakon što je imao kvar na prilično starom autu, u suradnji sa svojim automehaničarem, bez čekanja na zaključke istrage objavio da se radi o pokušaju ubojstva. Taj je zaključak plasirao u hrvatskim medijima, a Hrvatsku je pred međunarodnom javnošću lažno prikazao kao državu u kojoj se na predsjednika HND-a pokušava izvesti atentat.

Tu je i najava nove saborske deklaracije kojom bi se najviše zakonodavno tijelo odredilo o prirodi tog rata. S obzirom na iskustva s Deklaracijom o Domovinskom ratu, pred pojedince će se ponovno postaviti zahtjev da poštuju takav akt Sabora.

Mislim da je važno naglasiti da Hrvatski sabor nije samo najviše zakonodavno tijelo, on je i najviše predstavničko tijelo hrvatskog naroda. Deklaracija o Domovinskom ratu je dokument na dvije i pol stranice, Sabor ga je donio 2000., kad je većinu imala koalicija predvođena SDP-ovcem Račanom. U njemu su pobrojene povijesne činjenice o Domovinskom ratu i nastanku hrvatske države. Deklaracija jasno kaže da su oružanu agresiju na Hrvatsku izvršile Srbija, Crna Gora i JNA uz oružanu pobunu dijela srpskog stanovništva. Što odgovara stvarnom stanju stvari. Naravno, postoji i drugo viđenje Domovinskog rata koje nije utemeljeno na povijesnim činjenicama, a tvrdi se da je u Hrvatskoj vođen građanski rat. Zagovaranje povijesne neistine i glavne teze srpskog osvajača u ratu protiv Hrvatske krivotvorenje je povijesti i sigurno nije u interesu hrvatske javnosti.

Nije li i tu riječ o pokušaju cenzure? Moraju li političari i novinari bespogovorno prihvaćati ono što Sabor deklaracijama utvrdi kao istinu?

Cenzura je svaki oblik protuzakonitog sprječavanja informacija od javnog interesa. U Hrvatskoj ima puno cenzure i autocenzure – javnosti se protuzakonito uskraćuju informacije o nezakonitom bogaćenju političara, trošenju poreznog novca, korupciji, interesnim lobijima po čijoj mjeri se pišu zakoni koji ovršuju i blokiraju desetke tisuća hrvatskih građana da bi se zaštitili nečiji financijski interesi, cenzuriraju se, na primjer, za javnost važne informacije o povezanosti plinskih društava s HNS-om, SDP-om i HDZ-om. Ali, to ne bih brkala sa sprječavanjem iznošenja laži. Sprječavanje širenja laži nije cenzura. Ljudi koji tvrde da nad Židovima nije izvršen holokaust lažu. I oni koji sprječavaju ili zabranjuju širenje takvih laži ne čine cenzuru, već upravo suprotno, osiguravaju točne informacije u javnom interesu. Isto vrijedi za Domovinski rat. Onaj tko zagovara tezu KOS-a i srpske osvajačke vojske da je Domovinski rati bio građanski, krivotvori povijesne činjenice i relativizira ulogu Srbije u pokretanju i vođenju osvajačkih ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Vlada je prošli tjedan donijela antidiskriminacijski plan u koji su vraćeni neki prethodno izbačeni dijelovi. Snažnije je naglašena uloga građanskog odgoja, spominju se prava LGBT osoba, pojmovi “rod”, “rodne manjine” i “rodni identitet”, a vraćeni su i dijelovi o reproduktivnim pravima žena. Kako komentirate taj obrat u odnosu na prethodnu verziju s početka godine?

Nisam još imala priliku pročitati akcijski plan koji je Vlada donijela prošli petak u Osijeku. U ime obitelji je protiv svakog oblika diskriminacije. Najviše slučajeva diskriminacije vezano je uz kršenje radnog prava žena koje se pri zapošljavanju diskriminira žele li imati djecu ili ako ih već imaju. Smatramo problematičnim da se na suzbijanje diskriminacije u području rada i zapošljavanja trudnice i samohrane roditelje prikraćuje u odnosu na spolne i rodne manjine, što je posve neodređen i fluidan pojam. Ako je istina da Vlada nije prihvatila mjere koje se tiču dokazane diskriminacije brojnih hrvatskih građana nauštrb mjera koje donose kako ih ne bi kritizirale i napadale radikalne, ideološke skupine, onda je to velika šteta i mogu samo pretpostaviti da se radi o političkoj trgovini premijera Plenkovića i HNS-a.

Protivite se i ratifikaciji Istanbulske konvencije i kao problem ističete definiciju roda. Možete li objasniti što konvencija mijenja u odnosu na važeće zakonske definicije?

Istanbulska konvencija ima pozitivni dio, koji se odnosi na zaštitu žrtava nasilja, i negativni, koji pod krinkom zaštite žena i djece nameće neznanstvenu rodnu ideologiju. U srpnju je Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji usklađen s odredbama konvencije koje se odnose na zaštitu žrtava nasilja. Dakle, pozitivni dio konvencije je već u primjeni. Istanbulska konvencija je prvi međunarodno obvezujući dokument u koji je unesen pojam rod te se nameće svim zakonima države koja je ratificira, a njegovu primjenu nadzire odbor koji je osnovala Istanbulska konvencija. U nekim državama već sada djecu u vrtićima i osnovnim školama podučavaju da muškarac i žena nisu definirani spolom, već da su “muškarac” i “žena” svi oni koji se poistovjećuju s tim terminima, bez obzira na svoj spol, kao što kaže konvencija. Istraživanja pokazuju da je mali, ali nama važan, broj djece i adolescenata koji razvijaju poremećaj rodnog identiteta tijekom normalnih procesa sazrijevanja te da kod njih u iznimno visokom postotku poremećaj prolazi sazrijevanjem bez ikakvih intervencija, zapitajmo se kakve učinke na tu djecu ima nametanje rodne ideologije i neznanstveno relativiziranje biološkog spola i identiteta vezanog uz njega. Upravo zbog rodne ideologije, konvenciju nije ratificiralo oko pola država članica EU i Vijeća Europe. U Slovačkoj je lijeva, socijaldemokratska vlada koju vodi sestrinska stranka SDP-a prije nekoliko mjeseci odustala od ratifikacije upravo zbog nametanja rodne ideologije. Više država koje su ratificirale konvenciju sad razmatraju pravne članke prema kojima mogu izići iz nje.

Na koji način biste zaštitili od diskriminacije ljude koji se suočavaju s transspolnošću?

Svakog čovjeka treba zaštititi od diskriminacije i osigurati mu psihološku, psihijatrijsku i svaku medicinsku pomoć. Pod pojam transspolnosti ulazi mnogo različitih oblika poremećaja, pa čak i stilova života. Važno je razlikovati dvije glavne skupine, iako ima još podskupina. Prva skupina su osobe koje boluju od kliničkog poremećaja koji se zove spolna disforija, pri kojem osoba osjeća da je “zarobljena” u tijelu suprotnog spola. Od nje, prema većini američkih i kanadskih istraživanja, boluje oko 0,05 do 0,014 posto odraslih osoba koje su rođene kao muškarci te 0,002 do 0,003% odraslih koji su rođeni kao žene. To su osobe koje se podvrgavaju psihijatrijskom tretmanu pa onda i hormonskim i operativnim zahvatima. Drugu skupinu čine muškarci koji se “subjektivno” osjećaju kao žene i obrnuto, koji ne idu prema hormonskom i operativnom liječenju, ali traže da ih se, iako su muškarci, zato što se osjećaju kao žene, tretira kao žene – da npr. sudjeluju u ženskim sportskim natjecanjima, koriste ženske svlačionice, WC-e, da ih se oslovljava kao žene. Većina istraživanja navodi da je takve osoba čine oko 0,6% u općoj populaciji. Postoci osoba koje se tako izjašnjavaju u općoj populaciji su različiti, u većini istraživanja se navodi da čine oko 0,6%. Te dvije skupine su vrlo različite iako se u svakodnevnoj komunikaciji guraju pod isti pojam transspolnosti.

Može li rodna ravnopravnost poništiti ulogu spolova i kako?

Kod Istanbulske konvencije se ne radi o ravnopravnosti spolova, da npr. muškarci i žene na istom radnome mjestu trebaju imati istu plaću, što većina demokratskih zemalja već provodi, već o nametanju ideologije pod krinkom zaštite žrtava nasilja. Prof. Aleksandra Korać Graovac s Katedre za obiteljsko pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta ukazuje da je ovdje prvi put u neku međunarodnu konvenciju unesena definicija roda te da nakon ratifikacije postaje dijelom pravnog poretka na području primjene konvencije.

Kaže i da ne znamo koji će biti doseg te definicije te da možemo samo nagađati kako će Odbor ustanovljen Istanbulskom konvencijom ili Europski sud za ljudska prava tumačiti pojam “nestereotipne rodne uloge” i obvezu države da podučava o njima u redovitim obrazovnim programima.

Ovih dana ste, zajedno sa sindikatima, ponovo krenuli u akciju ograničavanja rada nedjeljom, a kritičari uzvraćaju da se ljudima koji žele raditi nedjeljom to treba dopustiti.

Nepošten zakon o radu i blagdanima omogućava iskorištavanje 180.000 radnika zaposlenih u trgovinama, više od 100.000 žena – da rade nedjeljom a da praktički za to nisu plaćeni, što izravno utječe na materijalni status njih i njihovih obitelji. Prvi je korak da se osigura da radnice koje ionako rade šest dana u tjednu imaju jedan slobodan dan da budu sa svojom djecom i mužem. Drugi je korak, odluče li raditi nedjeljom, da budu pošteno plaćene za svoj rad, dvostrukom dnevnicom, kao i u drugim državama EU. Prema sadašnjem zakonu, vlasnik trgovačkog lanca može radnici platiti jednu kunu više za tri radne nedjelje ili blagdana. Velikim trgovačkim lancima, koji su 150 km dalje, u Austriji, zatvoreni nedjeljom i blagdanom, isplati se u Hrvatskoj raditi nedjeljom i blagdanom jedino zato što ne plaćaju pošteno radnike. Male trgovine u obiteljskom vlasništvu ili trgovine u turističkim mjestima vezane za sezonski rad svoje radno vrijeme reguliraju na razini gradova i mjesta i imaju fleksibilnost koju nalaže zdrav razum.

Vlada je odbila prijedlog vaše udruge da se iz akcijskog plana ukloni mjera “praćenje dostupnosti zakonom reguliranih reproduktivnih prava u javnim zdravstvenim ustanovama”. Zbog čega vam je ta mjera neprihvatljiva?

Neprihvatljivo je da feminističke udruge, neki političari i nekoliko ginekologa stalno prisutnih u medijima tu mjeru zloupotrebljavaju za ukidanje prava svojih kolega, ginekologa, na priziv savjesti.

U komunizmu su ginekolozi mogli biti samo oni koji su bili spremni raditi pobačaje. Apsolutno se protivimo tome da se odličnim ginekolozima koji poštuju znanstveno dokazanu činjenicu da život čovjeka počinje začećem, spajanjem spermija oca i jajne stanice majke, zabranjuje da se bave tom plemenitom granom medicine ili da se na njih radi pritisak da, suprotno svojim uvjerenjima, u znanosti utemeljenima, prekidaju život nerođenog djeteta.