Čvrste i nepropusne cipele, po mogućnosti gojzerice, voda, hrana, rezervna odjeća, planinarski štap i dobra volja. Samo to je, kaže Željko Brdal, slijepi zagrebački profesor povijesti iz I. osnovne škole Dugave, potrebno za uspon na samoborski vrh Oštrc. A osim njega, “osvojit” će ga u nedjelju više od 40 drugih planinara, od kojih većinu usto čine osobe s invaliditetom, na izletu nazvanom “Pruži mi ruku”. Željko ga je organizirao u suradnji s kolegama iz planinarskog društva Željezničar i Sonjom Šikić, a namijenjen je, ističe dugogodišnji planinar, upravo onima koje se žele kretati u planini te su svjesni svojih ograničenja i nesvjesni svojih mogućnosti.
Cilj je dom Željezničar
– Doći će, primjerice, ljudi koji imaju cerebralnu paralizu i sljepoću. A uz to će planinariti s nama i kolegice iz društva koje su operirale kuk i koljeno te jedna obitelj sa sinom koji ima autizam. Ima nas različitih profila. To je i bila inicijalna ideja pothvata. Budući da sam i sam osoba s invaliditetom i unatoč tome sve u šesnaest planinarim, želim i drugima omogućiti da sami iskuse što sve mogu uz odgovarajući potporu i podršku – govori profesor Brdal, dodajući kako je njemu najveća podrška u svemu tome bila njegova ekipa iz Željezničara, posebice kad se popeo na Säuleck, 3086 metara visoki vrh u planinskom lancu u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Ovaj nedjeljni uspon će, doduše, biti mnogo lakši od toga, ali opet, objašnjava Brdal, dovoljno izazovan. Krenut će, naime, u devet sati od Šoićeve kuće koja je smještena na početku Malog Lipovca, a finalni cilj je planinarski dom Željezničar gdje će se nakon uspona opustiti i ako treba presvući te nešto pojesti i popiti.
– Predviđeno je da ćemo se penjati otprilike dva i pol sata u jednom smjeru. Uključene su u to četiri pauze, ići ćemo polako pa ćemo vidjeti hoće li biti potrebna još koja pauza. Svaki od planinara koji ima neki invaliditet dobit će kao pratnju po jednog kolegu iz Željezničara koji će mu pomagati. Grupu će predvoditi Sonja Šikić, a ja ću biti zadnji – objašnjava zaljubljenik u povijest, šah i prirodu. Bit će to jedinstven doživljaj za sve, pa i njega samoga jer, kako ističe, većinu ljudi ne poznaje i ne zna kojom će brzinom planinariti.
– Za izlet je bio jako velik interes, što nas posebno veseli. Meni je najdraži dio upravo to druženje, stjecanje novih prijateljstava, upoznavanje krajeva u kojima dosad nisam boravio. U prirodi možete doći na isto mjesto, ali u različita godišnja doba i imat ćete osjećaj kao da ste prvi put ondje. U potpunosti je drukčije, to je fenomenalno – opisuje osnovnoškolski profesor povijesti. Boravak u prirodi, dodaje, dobar je bijeg od svakodnevice i stvarnosti, što je svima s vremena na vrijeme potrebno. Zato vjeruje da će to svim izletnicima dobro doći.
– Neće biti lagano, posebice za one koji nemaju kondiciju. Prvi dio staze je laganiji uspon, a drugi je zahtjevniji, odnosno postupno blag uspon. Tražili smo baš stazu na kojoj se planinari moraju osloniti na prijatelje – kaže Željko Brdal dodajući da je i sam već testirao stazu s prijateljima pa je upoznat s tamošnjom okolinom.
– Doduše, uvijek se na takvim izletima dogodi nešto neočekivano. Zato smo, primjerice, naglasili planinarima da obvezno ponesu rezervnu odjeću u slučaju blata, kiše ili leda. Trudimo se biti spremni na sve vremenske situacije – govori iskusni planinar.
Ne vidim prirodu, ali je osjetim
Kao osobi s invaliditetom posebno mu je zadovoljstvo kada svlada takve prirodne gorostase poput 1831 metra visoke hrvatske ljepotice Dinare.
– Neopisiv osjećaj. Nisam dopustio da me sljepoća spriječi i u čemu. Ja možda ne mogu vidjeti prirodu, ali je osjetim. To je totalno drugi film. Moji mi prijatelji opišu svaki detalj koji oni vide, zapamtim sve što sam čujem i mirise koje osjetim, a neke sam od svih tih silnih dojmova tijekom godina zabilježio pišući za časopis Hrvatski planinar i u časopisima za slijepe – kaže Brdal.