Najpoznatija hrvatska kompanija, donekle globalnog značenja, ima prepoznatljivo samo jedno lice Željka Čovća. On nije ni vlasnik ni predstavnik vlasnika, nego smjenjivi direktor koji, koliko se zna, u 12 ili 13 godina nije nijednom bio blizu vratima. Danas prodaje Plivu, pa opet ispred njega nema nikoga, godinama na skupštinama u Sheratonu jedino on ima sve ključne glasove dioničara za koje samo on zna tko su i odakle su.
Tu vjerojatno i leži tajna njegove dugovječnosti i činjenice da se on nije umorio od Plive niti vlasnici od njega. Čović još početkom ove godine nije slutio kakav ga rasplet čeka. Proživio je teške dvije poslovne godine Plivina lutanja Amerikom, izgubio desetke milijuna dolara i shvatio da za malu Plivu nije Amerika obećana zemlja. Ako se može što prodati dobro, Pliva to zna učiniti, ali nema snage poslovati na tom tržištu i lansirati novi lijek sancturu. Slično je bilo i u nekim drugim zapadnim akvizicijama, pa je samo povlačenje na početne pozicije uzelo Plivi godinu dana te je završeno početkom ove godine.
Pliva nema novca za nova neizvjesna istraživanja i čekanje na novi azitromicin. Takav posao rezerviran je za konglomerate poput Pfizera, Mercka i duge farmaceutske divove. Ali novac se može zaraditi i na masovnoj proizvodnji već izmišljenih lijekova u zemljama jeftinije radne snage, no to konkurencija shvaća prije Čovića. I baš kad je neuspjeh u Americi proglasio "završetkom uspješnog restrukturiranja", na vrata je zakucao islandski Actavis, agresivna nova generička kompanija nastala mehaničkim preuzimanjem drugih. Nasrtaj Actavisa iznervirao je Čovića jer je znao da se otvara proces koji teško može kontrolirati.
Ti glasovi koje godinama ima u ruci očito su se napokon pobunili i umjesto Čovićeva stava "Pliva nije na prodaju", odlučili da vrijedi razmisliti o ponudi. Čovićev zadatak otad se sveo samo na to da osigura konkurenciju u kojoj će vlasnici profitirati. I to je dobro obavio, uvlačeći u igru američki Barr, kao kartu na koju je potpuno zaigrao.
S druge strane, osim neprijateljskog Actavisa, stajao mu je cijeli niz bivših suradnika Borislava Škegre, Željka Perića, Mladena Hrgareka i drugih koji nisu javno radili za Actavis kao spomenuta trojka. Čović se okrenuo Vladi i Sanaderu kojega je skupo došlo petljanje oko Plive, a pogotovu čuveni vikend u Veroni. U ovoj fazi još nije jasno hoće li Željko Čović napustiti kormilo Plive jer ovisi o pobjedi Barra, a pravo licitiranje cijenom tek počinje.
U svakom slučaju, njegovo desetljeće i pol na čelu Plive većina ljudi upućenih u biznis ocijenit će kao propuštenu idealnu priliku da napravi još jednu Plivu s oko dvije milijarde dolara, koliko je naplatila svoj autentični lijek azitromicin. Danas je ona trebala loviti po svijetu ranjive farmaceutske kompanije, umjesto da padne pri prvom ozbiljnijem pokušaju preuzimanja.
Čović vjerojatno ima odgovor i za to Pliva danas vrijedi barem 14 milijardi kuna, a na londonsku burzu 1996. krenula je s dvije milijarde. Sve ovisi iz kojeg se kuta gleda: kritičari kao poraz, Čović kao pobjedu.