Željko Kavran: U politici 'više nije doma'

Nakon što su hrvatski rukometaši u finalu Svjetskog prvenstva u Portugalu prije četiri godine pobijedili njemačke, predsjednika Hrvatskoga rukometnog saveza Željka Kavrana njemački su novinari upitali koliki je proračun našeg prvoligaškog kluba. On je, misleći na proračune svih 16 klubova u ligi, pak odgovorio da je riječ o svoti od šest milijuna eura.

I to je bilo  nategnuto. Njemački su novinari brzo izračunali da je riječ o 96 milijuna eura te dodali kako bundesligaši imaju oko 300 milijuna i kako ovih hrvatskih blizu stotinu milijuna i nije tako loše. Shvativši da je došlo do nesporazuma, Kavran je prasnuo u smijeh. Objasnio im je da je tih šest milijuna proračun cijele HRL. Nijemci su se uhvatili za glavu, nije im bilo jasno odakle takvi rezultatski uspjesi naših rukometaša, kako se s tim sitnišem može do svjetskog zlata.

 U Hrvatskoj postoji sustav od tisuću rukometnih luđaka, znanih i neznanih, koji po klubovima rade s djecom: uče ih rukometu, kupuju im često iz svog džepa sendviče, voze ih na utakmice, nabavljaju dresove...  objašnjavao je Kavran.  Sugovornici su ga gledali u čudu, oči su raširili još jače nakon atenskog zlata.  Na taj sustav čakovečki rukometni zaljubljenik, nekad i sam rukometaš, iznimno je ponosan. Jer, Ivano Balić i njegovo društvo prvi su hrvatski trofejni sastav s potpisom  Made in Croatia.

Da, baš svi zlatni rukometaši stasali su u našoj ligi, a prve korake načinili su u kadetskoj za koju se najviše zalagao baš Kavran kad je prije 11 godina preuzeo ulogu čelnog čovjeka hrvatskog rukometa. Pola sata nakon što je izabran ponudio je i ostavku, jer neki nisu bili za takav projekt. A on bez kadetske lige nije želio u taj posao. Usporedno s trofejima koji su punili vitrine, Kavran i njegovi suradnici organizirali su i velika natjecanja.

Prvo, Europsko prvenstvo rukometaša 2000., a tri godine nakon toga i Svjetsko prvenstvo rukometašica. Rukometaši su postali sportski heroji nacije pa se pod vodstvom prvog od tisuću luđaka krenulo i u akciju za dobivanje domaćinstva megapriredbe, Svjetskog prvenstva rukometaša. I, gle čuda, i u toj je utrci Hrvatska pobijedila, premda, za razliku od suparnika, nema dvorane propisanog kapaciteta za takve spektakle.

Vlada je, što je bio uvjet za kandidaturu, poduprla projekt organizacije SP-a, a zainteresirani gradovi domaćini dali su jamstva da će dvorane biti sagrađene na vrijeme. No, kako vrijeme nije saveznik, stigli su i problemi, a u loncu je uzavrelo kad je Vlada predložila donošenje takozvanog rukometnog zakona. Njime bi se dobilo vrijeme da dvorane budu gotove, Hrvatska bi tako napravila novi korak ne samo u sportskoj promociji, ali mnogo je onih koji su se takvu putu žestoko usprotivili videći u njemu i mogućnost za poslove ispod žita.

 Kavran i njegovih tisuću luđaka svojim entuzijazmom zakotrljali su veliki kamen. No, uz brdo ga moraju odgurati drugi, dvorane ne grade rukometaši. Uostalom, neće ih ni samo oni rabiti, osobito ne onu ključnu u cijeloj priči, zagrebačku arenu, koja je uvjet bez kojega se ne može. Pa sada rukometno društvo mora čekati. Riječ više nije samo o sportu nego i o politici, a tu oni više "nisu doma".