"On je ratni profiter i švercer šećerom, a na švercu se i obogatio te stekao milijune koje sada ima." Rečenica je to koja je mnogo puta izgovorena u gradu pod Marjanom. A taj 'on' je Željko Kerum, nekadašnji veletrgovac koji je postao poduzetnik vrlo raskošnog, katkad čak i raskalašenog životnog stila, a zatim i splitski poteštat. Danas je on, posve izvjesno, budući saborski zastupnik.
I dok njegovi potezi i izjave uvijek završavaju na naslovnicama, poput koalicijskog sporazuma s Jadrankom Kosor koji je iznenadio i najbolje poznavatelje političkih prilika, svih ovih godina ne prestaju nagađanja odakle Kerumu svi ti milijuni za jahte, stanove, trgovine, kuće... Drugim riječima, Keruma se pita što i sve hrvatske tajkune ponikle u tranziciji – kako je zaradio prvi milijun?
I dok će Kerum, kada za to ima živaca, novinarima objašnjavati da je prvi pravi novac zaradio 90-ih otvorivši trgovinu na splitskim Brdima, njegovi politički oponenti tvrdit će da je Kerum do ozbiljnog novca došao u olovnim ratnim godinama, švercajući svim i svačim. Kerum je na takve priče donedavno odmahivao rukom, ali pojavio se i dokaz, barem za priče o švercu šećera.
Tužiteljstvo: Zaradio 28.200
Iako Kerum, protiv kojeg je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu 1996. podiglo optužnicu zbog neovlaštene trgovine i pribavljanja nepripadajuće imovinske koristi, nije osuđen jer se 1998. promijenio zakon pa je nedopuštena trgovina šećerom dekriminalizirana te se odustalo od kaznenog progona, nepobitna je činjenica da je upravo zbog šverca šećerom bio optužen. Suoptuženici su mu bili Marija Čolak, Ivan Čeko i Josip Gotovac, koji nisu osuđeni zbog – zastare.
Prema optužnici, prvooptužena M. Čolak teretila se da je u tri navrata 1993. u Splitu u slobodnoj carinskoj zoni, a sve kako bi izbjegla plaćanje uvoznih pristojbi, od poduzeća Viam Milano kupila ukupno 75.000 kilograma šećera. Šećer je bio namijenjen kupcima u BiH, ali ona ga je bez papira prodala Željku Kerumu.
Njega je stoga optužnica teretila da je tijekom svibnja i lipnja 1993., radi daljnje preprodaje, na crnom tržištu kupio sporni šećer. Prema optužnici, kupio ga je za 0,80 DEM po kilogramu te dalje preprodao za jednu marku po kilogramu. Tužiteljstvo je smatralo da je na taj način zaradio najmanje 28.200 kuna. Kupnju, a ni prodaju šećera nije evidentirao u poslovnim knjigama poduzeća PP Kerum Split.
U optužnici se, među ostalim, navodi da je ona podignuta na temelju kaznene prijave koju je protiv Keruma i ostalih podnijela policija, bez provedene istrage, na temelju uredbe koja je regulirala takve situacije u slučaju ratnog stanja. Objašnjeno je da su prikupljeni podaci iz kojih je vidljivo da je šećer, umjesto u BiH, prodan u Splitu, što je "dovoljna osnova za podizanje optužnice".
Sudski postupak protiv četvorke vodio se na Općinskom sudu u Splitu tijekom 1997. Svoj iskaz sucu Bruni Kleinu dao je i Kerum.
– Marija Čolak ponudila mi je taj šećer bez ikakvih papira. Da sam znao kako će sve ispasti i o kakvoj je robi riječ, ne bih se ni upuštao u ovaj posao. U to vrijeme nisam bio iskusan trgovac jer, da jesam, bio bih puno oprezniji. Šećer kao artikl tada je bio deficitaran i bila je kriza na tržištu – opravdavao se Kerum.
Nije krio da se dva puta upustio u sumnjivu trgovinu, dok se treće kupnje koja mu se stavljala na teret nije mogao sjetiti.
Požalio se usput na kvalitetu robe kojom je trgovao.
– Sjećam se da je jedne prigode bilo problema vezanih za ukupnu težinu i kvalitetu šećera. Šećer je bio nekvalitetan, pakiran u jutenim vrećama, i poslije se otkrilo da nije domaće proizvodnje, kako mi je garantirala Čolak. Očito je da su neki imali namjeru taj šećer meni uvaliti i u tome su uspjeli – rekao je.
Priznao je da je oba puta šećer platio Mariji Čolak u gotovini, dok je za ostale optuženike rekao kako ih ne poznaje. Na pitanje svog branitelja Kerum je istaknuo kako je u to vrijeme imao samo jednu prodavaonicu, a tvrtka do 1994. nije uspješno poslovala. Unatoč tome što mu je loše išlo, Kerum je naglasio kako je Hrvatskoj vojsci donirao 50.000 DEM. Od posla sa šećerom, tvrdio je, nije zaradio ništa.
Ni supruga nije znala
– Meni faktički ništa nije ostalo, a u planu je bilo dobiti oko 2500 DEM koje su tada nešto značile – tvrdio je Kerum. Na kraju svog iskaza Kerum se pokajao za ono što je učinio, kazavši:
– Na koncu moram reći da mi je zbog svega žao, supruga mi i ne zna da sam pozvan na sud. Sve bih pregorio da do ovog nije došlo i da se ovdje danas ne nalazim – rekao je splitski gradonačelnik, koji vjerojatno i danas tako misli jer mutno poslovanje sa šećerom uporno negira.
Vlajiland se prosirio na Split, a ako ovaj udje u Sabor, cijela Hrvatska bit ce vlajiland (ako vec nije).