Željko Sačić je pretjerao jer kao pravnik zna da Ustavni sud nije dao mirovinu 'četničkom' ministru

Moralnu konsternaciju izazvala je odluka Ustavnog suda kojom je usvojena ustavna tužba Savana Grabundžije iz Pančeva u Srbiji, bivšeg ministra prometa i veza "SAO Krajine" i člana stranke srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Zbog tvrdnji iz njegove ustavne tužbe Ustavni sud je ukinuo presudu Visokog upravnog suda iz 2021., Upravnog suda u Zagrebu iz 2020. te dvostupanjskih rješenja HZMO-a iz 2019. godine. Iako je postupak vraćen na početak, što ne znači da je Grabundžija dobio saborsku mirovinu, medijima i javnosti dovoljno je već i to što iščitavaju da je pobunjenik protiv hrvatske države dobio priliku u ponovljenom postupku možda se i izboriti za mirovinu po propisima koji su vrijedili za zastupnike u Hrvatskom saboru.

Kritike odluke Ustavnog suda su žestoke, a osobito su politički aktivnom generalu Željku Sačiću pri pisanju objave na Facebooku otkazale sve kočnice: "Prokleta, neprijateljska protuhrvatska gamad, a ne "hrvatske institucije" (...) Sada, 35 godina iza, dozvoljavaju četničkom ministru Savanu – hrvatsku mirovinu? I to, tempirano, baš sada, u studenom, kao sol na otvorenu hrvatsko vukovarsku živu ranu. (...) Kako se ne bojite Suda mrtvih hrvatskih ratnika, nestalih, stradalnika DOR-a..." nizao je Sačić "o ovom zlu protuhrvatskom". Iako se desničarski trolovi neće složiti, ali uza sve razumijevanje ratnih emocija koje su preplavile Sačića, njegova je objava nedostojna generala iz Domovinskog rata.

Sačić je svojom reakcijom pružio Grabundžiji ono što mu riskirajući svoj život nije u Domovinskom ratu – slast pobjede, valjanjem hrvatskih institucija po blatu i time urušavanjem hrvatskog ustavnog poretka. Sačić je i pravnik, ali ni osobni politički motivi nisu ga smjeli dovesti u stanje da tako populistički zlonamjerno čita odluku Ustavnog suda, premda su mu svojim interpretacijama to sugerirali i pojedini mediji. Ne, Ustavni sud nije donio odluku da "dozvoljavaju četničkom ministru Savanu – hrvatsku mirovinu?", što očito i Sačić zna jer je na kraju te tvrdnje stavio upitnik, ali koji od uzavrele krvi koju ta tvrdnja provocira malo tko vidi.

Štoviše, Ustavni sud je kao u svakoj takvoj ustavnoj tužbi napomenuo da ne može preuzeti ulogu sudova koji će o Grabundžijevu zahtjevu presuditi u ponovljenom postupku. Jedino što su ustavni suci u ovome slučaju presudili jest: "Ocjena je Ustavnog suda da upravna tijela i upravni sudovi nisu u razmatranom slučaju naveli ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za svoje odluke, odnosno nisu obrazložili svoje odluke na način koji bi otklonio sumnju u arbitrarnost postupanja i odlučivanja." Obrazloženje Vijeća Ustavnog suda, kojim je predsjedala Ingrid Antičević Marinović, a u njemu su bili Mato Arlović, Snježana Bagić, Josip Leko, Davorin Mlakar i Miroslav Šumanović, jednoglasno je.

Štoviše, Ustavni sud tom je odlukom pokazao veličinu hrvatskog ustavnog poretka koji jednako vrijedi za sve. Da, Ustavni sud je u svojoj odluci rekao da odluke upravnih tijela i sudova u Hrvatskoj moraju biti valjano obrazložene upravo kako bi se otklonila svaka sumnja da je presudno voli li netko ili ne hrvatsku državu, kakva su mu politička uvjerenja, koje je nacionalnosti i što je sve u životu radio. Branitelji bi se trebali ponositi što je hrvatska pravna država dosegla takvu razinu jednakosti pred zakonom prema kojoj ako Grabundžija ispunjava zakonske uvjete za zastupničku mirovinu, onda će je i dobiti, a ako ne, onda će mu hrvatske institucije jasno argumentirati zašto nema na to pravo.

Prema informacijama objavljenim u 24sata HZMO je i u ponovljenom postupku u prvom stupnju odbio Grabundžijev zahtjev. Stoga smo od HZMO-a tražili informaciju o tome kako su ovaj put obrazložili odbijanje Grabundžijeva zahtjeva.

Nikome ne pada na pamet da bi nekome tko je radio 30 ili 40 godina i tako stekao pravo na mirovinu to trebalo uskratiti jer se grubo ogriješio o hrvatske zakone pa je osuđen za ubojstvo, silovanje, pedofiliju ili drugi teški zločin. Doduše, osuda za ratni zločin povlači za sobom zakonom propisanu mogućnost gubitka vojnih činova, a time i povlastica koje se na tome temelje, što posljedično onda utječe i na visinu mirovine, ali ne i na njezino ukidanje. Međutim, kad je riječ o zastupničkim mirovinama iz 90-ih, nema zakonskih odredbi koje bi dovele do sličnih posljedica. Problem je što hrvatski zakonodavac u burnim 90-ima, kad se počela razvijati ratna drama, nije vodio računa ili možda nije htio pojačavati tadašnje političke tenzije pa nije onemogućio da netko grotesknom zloporabom hrvatskih zakona ostvari neko pravo koje se s obzirom na sve okolnosti protivi osjećaju društvenog morala i pravde.

Upravo je takav slučaj Savana Grabundžije, koji je kao član SKH-SDP bio na popisu 11 zastupnika koji su sudjelovali u donošenju Odluke kojom predsjednika Hrvatskog sabora obavještavaju o prekidu svog sudjelovanja u radu Hrvatskog sabora od 31. siječnja 1991. godine. A za zastupnika Vijeća općina Sabora RH izabran je 30. svibnja 1990., što znači da je bojkotirao rad u Saboru nakon osam mjeseci. Tada važeći zakon propisivao je da pravo na zastupničku mirovinu mogu ostvariti zastupnici koji su 8. listopada 1991. obnašali dužnost, bez obzira jesu li primali plaću kao zastupnici ili nisu, pod uvjetom da su imali neprekidno barem 18 mjeseci saborskog staža. K tome, kad traže zastupničku mirovinu, moraju imati i 20 godina mirovinskog staža te muškarci 55, a žene 50 godina života.

Grabundžija je 14. studenoga 2017. s 61 godinom života i 32 godine staža podnio zahtjev za priznanje prava na zastupničku mirovinu nadležnoj ustanovi u Republici Srbiji, uz koji je priložio potvrdu Hrvatskog sabora prema kojoj je izabran za zastupnika u mandatu od 30. svibnja 1990. do 7. rujna 1992. godine, dakle po tome mu je mandat trajao 27 mjeseci i osam dana. A to što je bojkotirao rad Hrvatskog sabora po važećim propisima nije bio razlog za prestanak njegova mandata, niti je Hrvatski sabor donio odluku o prestanku mandata. Stoga je Grabundžija zaključio da je diskriminiran po nacionalnoj osnovi.

Ustavni sud je 12. kolovoza 2014. odlukom utvrdio da svaki zastupnik koji je obnašao zastupničku dužnost prije 22. prosinca 2011., a do tog datuma nije ostvario pravo na zastupničku mirovinu, ima pravo na zastupničku mirovinu po propisima koji su važili u vrijeme dok je obnašao zastupničku dužnost, bez obzira na to kad podnese zahtjev za ostvarivanje prava na zastupničku mirovinu. I to je odlučeno uime jednakosti pred zakonom svih koji su bilo kad bili saborski zastupnici.

S obzirom na to da Grabundžija 8. listopada 1991. po ocjeni prvostupanjskog tijela više nije obnašao dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru, niti je neprekidno bio zastupnik 18 mjeseci, prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da ne ispunjava uvjete za priznanje prava na zastupničku mirovinu. S tim se suglasila i središnja služba HZMO-a, a potom i upravni sudovi. Ali, u povodu ustavne tužbe Ustavni sud je utvrdio da upravna tijela pa ni upravni sudovi ne razlikuju konzumiranje dužnosti od obnašanja dužnosti saborskog zastupnika pa neprisustvovanje Grabundžije sjednicama Sabora izravno vezuju za obnašanje dužnosti, s tim da za takvu ocjenu nisu iznijeli nikakve razloge. To više jer mjerodavni zakon neprisustvovanje sjednicama Sabora ne propisuje kao razlog prestanka mandata, a i Hrvatski sabor je u potvrdi utvrdio da je Grabundžija obnašao zastupničku dužnost od 30. svibnja 1990. do 7. rujna 1992., dakle u razdoblju duljem od zakonskog roka od minimalno 18 mjeseci.

Ustavni sud je konstatirao da nije dostatno samo se pozvati na zakonske odredbe nego se moraju obrazložiti razlozi na temelju kojih je utvrđeno da se oni (ne)primjenjuju u konkretnom slučaju. Ustavni sud je upozorio i da je nakon što je Grabundžija postao zastupnik izmijenjen Ustav tako da zastupnici više nemaju obvezujući mandat, a ta se ustavna odredba neposredno primjenjuje pa i nekoć važeće razloge za prestanak saborskog mandata mora se razmatrati u kontekstu te ustavne odredbe. Dakle, Ustavni sud nije odlučio da hrvatske institucije moraju presuditi u korist Grabundžije. Hrvatske institucije mogu mu ponovno uskratiti mirovinu, ali to moraju učiniti na ustavno prihvatljiv način, s pravim argumentima, a ne na način koji unosi sumnju da su neki izvanzakonski razlozi i motivi uzrok uskrate nekog prava.

U tom bi kontekstu od značaja možda mogla biti činjenica da je prema dostupnim objavama Grabundžija bio ministar prometa i veza u prvoj vladi tzv. SAO Krajine i u vrijeme dok je prema potvrdi Hrvatskog sabora obnašao zastupnički mandat od svibnja 1990. do rujna 1992. Na stranicama Hrvatskog memorijalnog dokumentacijskog centra Domovinskog rata objavljeni su "dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (srpanj – prosinac 1992.)" pa i zapisnici sa sjednica vlade RSK u Kninu na kojima je u srpnju 1992. sudjelovao Grabundžija te tamo odlučivao i o vojno-političkim aktivnostima na području pobunjeničke tvorevine uperenim protiv tadašnjeg ustavnog poretka RH. Slušao je Gorana Hadžića o njegovim razgovorima s Dobricom Ćosićem i Slobodanom Miloševićem, izvještaj generala Borislava Đukića o operaciji "Koridor 92" i organizaciji obrane RSK... te s drugim članovima vlade donosio odluke.

U kolovozu i rujnu sjednice su održavane i u Erdutu, pa u Okučanima gdje je Hadžić 22. kolovoza 1992. uvodno govorio o glasinama da "izvjesni članovi Vlade razmišljaju o nekakvom tzv. specijalnom statusu RSK u Hrvatskoj", pa je on postavio pitanje je li netko od prisutnih članova Vlade za tzv. specijalni status RSK u Hrvatskoj te ako ima takvih da isti odmah napuste sjednicu. Prema zapisniku sa sjednice na kojoj je bio i Grabundžija, "svi prisutni dali su odgovor da su protiv bilo kakvog tzv. specijalnog statusa RSK u Hrvatskoj i da ne dolaze u obzir bilo kakvi razgovori o takvom statusu kao ni bilo kakva druga opcija o nekakvom suživotu sa Hrvatskom".

Na sjednici održanoj u Banjoj Luci Grabundžija je imenovan predsjednikom upravnog odbora NIK-a, naftne tvrtke RSK, te je potom informirao članove Vlade o određenim količinama nafte koje su na putu prema Krajini. U radu višeg znanstvenog suradnika Instituta za suvremenu povijest u Beogradu, dr. Milana Gulića pod naslovom "Paralelna Vlada Riste Matkovića 1992. Prilog proučavanju političkih sukoba u Republici Srpskoj Krajini", navodi se da je 26. veljače 1992. u Borovu Selu održana "Velika narodna skupština Srpske autonomne oblasti Krajina, Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem i Srpske autonomne oblasti Zapadna Slavonija". Tada je Goran Hadžić imenovan predsjednikom RSK, dok je mandat za sastav "prve jedinstvene Vlade RSK" povjeren Zdravku Zečeviću koji je istoga dana predstavio nepotpun sastav prve Vlade. "Među njima je bio i Savan Grabundžija, koji se nalazio na ministarskoj dužnosti i u Vladi Riste Matkovića", piše Gulić u svome radu.

Istodobno smo našli i "skraćeni zapisnik 23. zajedničke sjednice svih vijeća Sabora RH održane 13./14. veljače 1992. u Zagrebu koju je vodio dr. Žarko Domljan. U zapisniku su navedeni zastupnici koji su se predsjedniku Sabora ispričali zbog izostanka, a zatim se navodi popis zastupnika koji nisu bili na sjednici i na tom je popisu i Savan Grabundžija. Dakle, u Hrvatskom saboru tada je i dalje formalno bio saborski zastupnik iako je godinu prije najavio bojkot te potom sudjelovao u pobuni protiv Hrvatske, angažmanom i u pobunjeničkoj vladi. Za te okolnosti nije kriv Ustavni sud, a na hrvatskim je institucijama da eventualno obrazlože treba li se na slučaj Savana Grabundžije mehanički, doslovno primjenjivati ondašnji hrvatski propisi s obzirom na sve okolnosti ili se u presuđivanje mogu i moraju unijeti i moralni kriteriji s obzirom na sve okolnosti.

Stoga je Sačićeva pretjerana reakcija ne samo neumjesna već i neobjektivna, a i štetna ako želimo vladavinu prava u Hrvatskoj jer takve izvanpravne kriterije na kojima se inzistira imali smo i u bivšem režimu, samo s drukčijim predznakom.  

>>> FOTO Predsjednički izbori 2024.: Tko su kandidati i što morate znati o njima