Prekid pritvora i privremeno puštanje Branimira Glavaša Hrvatska je dočekala sličnim osjećanjima kao i njegovo pritvaranje. Većina šuti i misli svoje, dok se na strani koja je bila za njegovo pritvaranje nezadovoljno brunda i ljutito jamra, a na strani koja je bila protiv njegova pritvora zadovoljno trlja ruke. Sva bi se negodavanja mogla svesti na mišljenje da je Glavaševo puštanje pravna smicalica i sudska farsa te sažeti u stav da "treba prestati izigravati zakon". Sva bi se pak povlađivanja Glavaševu puštanju možda mogla "pokriti" mišljenjem da je sudska odluka očekivana i pravedna te svesti na stav da su protiv Glavaša svi kojima je pravna država jedino ona "koja će osuditi Glavaša ili ga držati u zatvoru dok ne umre".
I bez zbivanja oko Branimira Glavaša znalo se da u Hrvatskoj postoji nekoliko Hrvatski. Ne postoje samo dvije ekonomske Hrvatske, odnosno jedna krezovski bogata i jedna jadno siromašna. Postoje i provincijalna i metropolska Hrvatska, pokunjena, zagubljena, zaboravljena kao i nalickana, blještava, samodopadna Hrvatska. Osim Hrvatske obilja i sitosti, i Hrvatske siromaha i nadničara, postoji i Hrvatska skromnosti, poštenja i uviđavnosti, i Hrvatska himbe, prijevare i beskrupuloznoga širenja. Hrvatska je već odavno "izrezbarena" u mnoštvo različitih Hrvatski.
Ona je zapravo jedna velika šarena babuška. Ali unutar toga velikog šarenog tuljca mnoštvo je drugih istovjetnih oblikom, ali za razliku od ruskih modela ne i istovjetnih šara. Svaka je ta unutarnja hrvatska babuška različita i šarena na svoj način. Posebno su pak išarane one koje bi trebale predstavljati "ognjištarsku Hrvatsku" i "građansku Hrvatsku". Politička podjela Hrvatske na "ognjištarsku Hrvatsku" i "građansku Hrvatsku" najgrublja je i vjerojatno najnevjerodostojnija njezina podjela. Ali je najzadrtija. Ona se manifestira u svakoj prilici gdje politički iskri. I nerijetko joj izmiče realnost. Te su dvije Hrvatske u stalnoj i nepomirljivoj opreci. One se međusobno isključuju i odbijaju kao dva suprotna pola. Pa i u odnosu prema Glavašu.
Ispod vidljivih šara tih dviju hrvatskih babuški krije se stara i trajna ideološka podjela i omraza. Ne seže to "do stoljeća sedmog", ali je trajno prisutno već sedam desetljeća. Ideološka pukotina nastala u nacionalnom korpusu 1941., odnosno četiri godine poslije, ostala je trajnim ožiljkom. Tadašnja podjela na ustaše i partizane trajno je rađala sve kasnije hrvatske podjele. Linijom toga povijesnog loma nastala je i podjela na "ognjištarsku" i "građansku" Hrvatsku.
Današnju većinsku Hrvatsku i dalje ustrajno ugrožavaju lijevi i desni mentalni teroristi. Oni bi da svi misle i sude kao oni. Zbog njihova stalnog sukoba i njegove bučnosti stvoren je dojam da je i hrvatsko društvo u trajnom konfliktu. I da dijeli njihove ideološke vrijednosti kada mu se mišljenje oko nečega poklopi s njihovim. Tu se većinsku Hrvatsku posprdno zna nazivati "mačekovskom", aludirajući na njezinu sklonost da se stalno ne pača u tzv. velike teme. Ona nije bezuvjetno fascinirana Europom, ni trajno zadovoljna Hrvatskom ako se u njoj ne bude moglo živjeti od svoga rada. Toj je većini odiozno pravljenje bedastih nacionalnih kultova i možda još bedastije i pogubnije stalno poltroniranje europskim činovnicima. Puk ne treba idealizirati, ali ga ni svesti na razinu "zapuštenog naroda".
Ne trebaju "zapuštenom narodu" danas o Glavašu i Afganistanu, jučer o ribolovnoj zoni i Gotovini, a sutra o jednako važnom, soliti pamet ni lijevi ni desni, ni Mesić ni Šeks, pa da bi znao "o čemu je riječ". Možda je puk i "zapušten" ali nije glup!