Zemljotresni slovenski izbori s velikim odronima političkog tla

Prošlotjedni izbori za slovenski parlament dobro se uklapaju u podulji trend tektonskih poremećaja u biračkim tijelima nekih država koji rezultiraju dubokim potresima u stranačkim sastavima nacionalnih parlamenata i vlada. Stručnjaci kažu da imamo posla sa „zemljotresnim izborima“ o kojima bi više mogla kazati seizmologija, znanost o potresima u zemaljskoj kori, nego psefologija, znanost o izborima. Nastanak tog pojma vezuje se za niz parlamentarnih izbora u skandinavskim zemljama, poglavito u Finskoj, Norveškoj i Danskoj, sedamdesetih godina 20. stoljeća koji su proizveli potpuno neočekivane rezultate.

U tim su zemljama do tada postojali vrlo stabilni stranački sustavi, znano skandinavsko petostranačje, okosnicu kojih su činile tri tradicionalne političke grupacije: socijaldemokrati, konzervativci i liberali. Bili su izraz zamrznutih društvenih rascjepa, poglavito rascjepa između rada i kapitala, oko kojega su se oblikovale politička ljevica i desnica. Pomaci u biračkom tijelu desetljećima su bili mali i nisu izazivali veće promjene u odnosima moći među etabliranim strankama. No zemljotresni izbori potpuno su narušili postojeći obrazac stranačkog natjecanja i stranačkog sustava. U političku arenu uveli su nove aktere, kako stranke tako i pojedince, te nagovijestili da ništa više neće biti kao prije.

Nove snage iznikle niotkuda

Nakon Skandinavije, zemljotresni izbori pogodili su Izrael, Kanadu, Italiju, Poljsku i druge zemlje. Na svima njima iznenada bi se pojavila neka nova politička snaga, iznikla niotkuda, i pomrsila računice starim strankama i političkim elitama. U Izraelu je 1977. Demokratski pokret za promjenu, nastao sedam mjeseci prije izbora, odigrao ključnu ulogu u svrgavanju s vlasti Laburističke stranke nakon gotovo trideset godina vladavine i dokidanju njezine opće političke i kulturne dominacije u zemlji, a potom se naprasno raspao tijekom svoga prvoga i jedinog mandata u Knessetu. No to nije bilo ništa u odnosu prema onome što se dogodilo 2006. Tada je general i političar Ariel Sharon samo 128 dana prije izbora osnovao Kadimu (Naprijed) koja je odmah pobijedila na izborima i napravila presedan jer su dotad u Izraelu pobjeđivali samo Laburistička stranka i Likud. Kadima je pobijedila i na izborima 2009., ali nije uspjela sastaviti novu vladinu većinu. Na izborima 2013. jedva je pak prešla prag od dva posto i sa 28 spala na dva mandata te praktično nestala s političke pozornice. Nije to bio kraj potresima u izraelskome stranačkom sustavu. Isti izbori koji su označili kraj Kadime izbacili su u orbitu Stranku budućnosti, koju je samo godinu dana prije osnovao novinar Jair Lapid i koja je odmah postala druga jakosna snaga.

Na izborima 1993. u Kanadi predvidivu utakmicu između konzervativaca i liberala poremetio je Bloc Québécois, politički predstavnik separatistički raspoloženih birača Québéca, osnovan 1990. Tri godine kasnije postao je druga jakosna stranka, stekao status službene opozicije kakav imaju najjače oporbene stranke u anglosaksonskim demokracijama i preobrazio dotadašnji dvostranački u trostranački sustav. U Italiji je 1994. na vlast došla Forza Italia, koju je Silvio Berlusconi osnovao samo nekoliko mjeseci prije izbora. Potpuno je istisnula s političke pozornice staru demokršćansku desnicu, potkopala političku moć Sjeverne lige i dominirala političkim životom Italije gotovo dva desetljeća. Naposljetku je pravomoćno osuđeni i ostarjeli Berlusconi, nositelj državnog odličja Vitez rada, završio na društveno korisnom radu u staračkom domu umjesto u zatvoru, a Forza Italia se raspada ostavljajući prazno mjesto na desnici politički nepredvidivom Pokretu pet zvijezda Beppea Grilla. Na izborima za poljski Sejm 2001. na vlast je došla Samoobrana, potpuno nova politička stranka koju su personalizirala braća Kaczyński: jedan je postao predsjednik vlade, a drugi predsjednik države. Stranke postkomunističke ljevice i protukomunističke Solidarnosti bile su pometene s političke pozornice.

Slovenija najdramatičniji slučaj

No Slovenija je možda najdramatičniji slučaj u tom nizu. Doživjela je tri uzastopna ciklusa zemljotresnih izbora s velikim „odronima tla“ u stranačkom sustavu koji se nikako nije uspijevao konsolidirati. Nakon pobjede na izborima 1992., 1996., 2000. i 2004. i političke dominacije, Liberalna demokracija (LS) doslovce se sasula na prvima zemljotresnim izborima 2008., spala na pet posto glasova i mjesta u Državnom zboru, što je nagovijestilo njezin nestanak iz političkog života. Potpun slom liberala zakratko je odgodio uspjeh Zaresa, odcijepljene frakcije Liberalne demokracije, koja je dobila 9,4 posto glasova i postala treća jakosna stranka u zemlji. No već na sljedećim izborima 2011. Zares je dobio samo 0,7 posto glasova i nestao s političke pozornice. Slovenija je tako ostala bez svojih prvih liberala, a slovenski stranački sustav bez političke grupacije koja je petnaestak godina činila njegovu jezgru. Na izborima prošle nedjelje liberalima više nije bilo ni traga.

Na drugima zemljotresnim izborima 2011. pobijedila je Pozitivna Slovenija, stranka ljubljanskog gradonačelnika Zorana Jankovića, osnovana samo 43 dana prije izbora. Janković je iskoristio svoju institucionalnu usidrenost u Ljubljani, gdje je stekao 10 od 28 mandata, kako bi osvojio vlast u državi. Najavljivan kao pragmatičan političar koji će spasiti slovensku privredu, Janković je, slično kao što je činio Berlusconi, uspoređivao slovensku državu s trgovačkom tvrtkom Mercator koju smatra svojim čedom: „Prije je kralj bio kupac, a sada je kralj birač.“ Prije je bio na ekonomskome, a onda se premjestio na političko tržište, ali je logika djelovanja, mislio je Janković, jednaka. Pokazalo se da nije tako. Naposljetku je ostao i bez Mercatora i bez vlasti. Na istim je izborima četvrta jakosna snaga postala Državljanska lista Gregora Viranta, osnovana 45 dana prije izbora. Janković i Virant otvorili su razdoblje uspona krajnje personaliziranih i kratkotrajnih stranaka koje začas nastanu i začas nestanu. Naime, na prošlotjednim izborima obje su te stranke doživjele potpun slom: Pozitivna Slovenija dobila je tri, a Državljanska lista 0,7 posto glasova pa su obje ispale iz parlamenta.

Prodavao sebe, a ne političku ideologiju i politiku

O izborni prag od četiri posto umalo se spotaknulo i Savezništvo Alenke Bratušek (SAB), odcijepljena frakcija Pozitivne Slovenije, koju je osnovala bivša, a mnogi kažu i slučajna premijerka, zaboravivši valjda kako je došla na vlast i neizmjerno precjenjujući svoju političku težinu. A na vlast je došla nakon što je Povjerenstvo za sprečavanje korupcije optužilo Jankovića, zajedno s Janezom Janšom, za koruptivno djelovanje, zbog čega su obojica morala odustati od nakane da formiraju vlade kojima bi predsjedavali. Potencijalni partneri Pozitivne Slovenije u parlamentu uvjetovali su ulazak u koalicijsku vladu s tom strankom odlaskom Jankovića s njezina čela. Tako je bilo pa je predsjednica vlade postala Bratušek. Janković se nikad nije pomirio s time te je u proljeće ove godine inicirao kongres Pozitivne Slovenije na kojemu je ponovno izabran za njezina predsjednika. Bratušek nije ostalo ništa drugo do da podnese ostavku na mjesto predsjednice vlade, izazove pad vlade i prijevremene izbore. Zasad je preživjela, ali ona nema političke snage da svoju personalističku organizaciju pretvori u išta više i dugotrajnije od jednokratnoga rubnog igrača.

Na tim trećima zemljotresnim izborima prošle nedjelje pobijedila je Stranka Mire Cerara (SMC), osnovana točno 41 dan prije izbora. Miro Cerar sin je glasovitoga istoimenog slovenskog gimnastičara pa bi neki rekli da je u njegovu političkom uspjehu nekog vraga imala i nostalgija: idealizacija političke prošlosti iz perspektive neočekivano loše sadašnjosti, koja je za mnoge toliko loša da su skloni svakoj vrsti pojedinačne i kolektivne amnezije u odnosu prema prošlosti. Iskusni slovenski empirijski istraživač Niko Toš došao je do podataka da je velika većina Slovenaca kontinuirano gledala pozitivno na svoj status u bivšoj Jugoslaviji. U jednom istraživanju 2003. – godine kada je Slovenija cvala – svoj život u bivšoj Jugoslaviji „dobrim“ i „vrlo dobrim“ ocijenilo 86 posto, a „lošim“ i „vrlo lošim“ samo 5 posto ispitanika. Simbol te dobre slovenske prošlosti zacijelo je i olimpijski pobjednik i svjetski prvak u gimnastici Miro Cerar pa se valjda dio njegova sjaja prelio i na potomka. Teško je, inače, zaključiti zašto je 35 posto Slovenaca dalo svoj glas tome nekarizmatičnom političaru začuđujuće konvencionalne retorike – više pravne države, više političke kulture, više konsenzusa... – koji je na proteklim izborima biračima ponajprije „prodavao“ sebe, a ne neku političku ideologiju i politiku.

Koliki im je vijek trajanja

To je, uostalom, očito i iz naziva pobjedničke stranke. Upitno je, dakako, kakva je perspektiva tih malih, čak i nominalno posve personaliziranih političkih organizacija: koliki im je vijek trajanja, imaju li doživotnog predsjednika i što to znači za unutarnje ustrojstvo, kako će se zvati ako se predsjednik promijeni?

Ipak, glavno je pitanje što je nagnalo Slovence na takvo ponašanje? I što potiče birače u drugim zemljama da napuštaju stranke za koje su glasovali godinama, okreću se novim i nepoznatim političkim organizacijama i njihovim vođama, među kojima ima dobrih političara i uglednih građana, ali i mnogo političkih egomanijaka, čudaka i šarlatana koje nije teško prozreti na prvi pogled, i daju im vlast u ruke? Očito je posrijedi široka zasićenost starim strankama, političkim klasama i političarima koja prerasta u očaj, ljutnju i bijes, ali i političku rezigniranost i apatičnost koje su sudjelovanje na posljednjima slovenskim izborima srozale na 51 posto. To je dokaz da se nezadovoljstvo strankama prelijeva u nezadovoljstvo parlamentarnom demokracijom uopće pa građani počinju masovno ignorirati i odbacivati njezine temeljne institucije i procese. Štoviše, u novima državama ono se pretače i u razočaranje vlastitim državama i budi sumnju u njihovu budućnost. Stari su se političari pokazali toliko neuspješnima u vođenju države da se biračima čini kako lošijih od njih nema. No lošijih uvijek ima i uvijek može biti gore nego što je sada. Makar smo to iskusili.

>>GONG i lijevi tabor civilnog društva trebaju poduprijeti referendum Željke Markić

>>Ministar Mornar u politici se ponaša kao Alisa u zemlji čudesa