Žuži Jelinek nije sigurna je li joj 93 ili 96 godina. Draže su joj 93. Manje je, pa je mlađa. Nije jasno je li rođena 1917. ili 1920. godine. Mama je tvrdila jedno, otac drugo.
Ali kako je moguće pogriješiti čak tri godine?
Gluhonijemi ljudi imaju svoj svijet, a moji su roditelji bili gluhonijemi, kaže mi Žuži kad me primila u svom šesterosobnom stanu na Trgu bana Jelačića. Iako je prevalila devedesetu, Žuži je vrlo bistra, tečno govori i, naravno, najbolje se sjeća svoje mladosti. Razgovor smo vodile u dva navrata. Prvi me put dočekala u ljubičastoj plišanoj trenirci, na ušima je imala naušnice, a oko vrata bisernu ogrlicu. Drugi put je bila u crvenom izdanju s diskretnim ružem na usnama. Oba puta nalakiranih noktiju. Žuži zaista živi svoje savjete koje neumorno ponavlja ženama koje je žele slušati.
“Moraš biti vesela i dotjerana, to ti je dužnost.” Žuži je zaista vesela, ne žali se, i u poznim godinama u njoj ima životne energije kakve nema ni kod nekih mnogo mlađih žena.
U četvrtom je braku sa sucem Ronkulinom, nekada velikom ličnosti, kako voli reći. O njoj danas skrbi sin, kojem je ostavila najljepšu vilu u Opatiji, a o njoj brinu čak tri žene.
Jedna je tu prijepodne, druga poslijepodne i po noći, a treća dolazi vikendom.
Živim lijep starački život, ne moram ići u starački dom, zadovoljna je Žuži. Rođena je u Budimpešti, u siromašnoj židovskoj obitelji. Majka joj je porijeklom Mađarica, a otac Hrvat. Pravo ime joj je Suzana, mađarski Žužana, što je skratila u Žuži. Prezime Jelinek zadržala je iz prvog braka, od dr. Jelineka u kojeg je bila, kako će reći, smrtno zaljubljena. Ona, iz siromašne židovske obitelji gluhonijemih roditelja koji su, tada na kraju Zagreba, u Maksimirskoj proizvodili četke, postala je prva “šnajderica” Jugoslavije. Šivala je 17 godina za Jovanku Broz, modno je savjetovala i Tita, a kostime je krojila i svim ženama tadašnjih jugoslavenskih ministara... Zanat je dobrim dijelom naučila kod Nine Ricci u Parizu. U Švicarskoj je provela 58 godina, u Ženevi je kupila četiri kuće, svoje modele prodavala je u Americi, Japanu... No, prije svjetskih modnih salona, Žuži je provela tri godine u partizanima.
Nemam škole, imam samo osnovnu i četiri godine građanske, što je bila najprostija škola, ali govorim sedam stranih jezika. Perfektno govorim francuski jer sam u Ženevi živjela 58 godina. Bila sam velika sirotica, imala sam još dva brata koje su ustaše strijeljale 1941. godine. Njih nisam mogla spasiti jer bih i ja stradala. Ali jedina sam siromašna Židovka koja je bez novca uspjela spasiti svoje roditelje od nacističkog logora. Sa 20 godina udala sam se za dr. Jelineka, on je pred Nijemcima bježao iz Zagreba, a ja sam se sa 19 godina vratila iz Pariza jer je rat počeo 1939. Moja je teta u Budimpešti imala veliki modni salon i ona mi je omogućila da u Parizu radim kod Nine Ricci, ali samo dvije godine jer je počeo rat. Moj otac je bio Hrvat iz Ludbrega, on je trebao ili postati mađarski državljanin ili se vratiti u Ludbreg. Rekao je: ”Ja sam Hrvat, ne bum Mađar”, i vratio se u Hrvatsku. Tu smo bili sirotinja, živjeli smo u Maksimirskoj 54/a, to je tada bilo na kraju grada. Moj tata je radio kefe, ali kefe za ribati. I mi, djeca, morali smo kad smo došli iz škole, izrađivati te kefe. Drvene luknje, pa uzmeš drot, staviš dlake od kefe, povučeš drot. To sam ja radila. Moji roditelji su bili siromaki, ali jako ponosni. Ja svaki čas primam pisma nepoznatih koji me mole novac, mi nismo nikada nikoga molili novce. Cijeli život mi je bio težak, a sada mi je krasno.
Kako ste točno spasili roditelje?
Bila sam već u emigraciji s mužem, onda sam čula da će sve Židove odvesti u logor. Te 1941. godine Nijemci su ušli u Zagreb i pokupili sve Židove. Mi smo bili na Sušaku, to je bila Italija. Tražila sam ljude koji će ići u Zagreb, ja bih platila da mi spase roditelje. Nikoga nisam našla, negdje oko 18 sati krenula sam kući i mislim si što me košta otići talijanskom generalu Roli. Kažem vojniku idem kod generala Role, bila sam mlada pa je valjda mislio da sam mu ljubavnica. “Io voglio parlare con signore Rola”. On odgovori: Con piacere, signorina i odmah me odpelao k njemu. Rola me krasno primio, čudio se kako lijepo govorim talijanski. Rekla sam da su mi dva brata strijeljana, da su mi roditelji gluhonijemi i da ih moram spasiti. On je rekao, signorina, con piacere... Dođem doma i pričam mužu, a on počeo vikati da sam luđakinja, zašto sam rekla da smo Židovi i da će nas u logor poslati. Talijani su došli, naravno nisu me zatvorili, nego sam dobila legitimaciju da sam žena talijanskog oficira, a roditelji da su Talijani.
Roli sam rekla da ja šivam i da ću njegovoj ženi badava šivati, njega je to tak razveselilo i sve mi je napravio. U ponoć sam se vratila na kolodvor i čekala vlak iz Zagreba. Sretnem tamo predsjednika Židovske općine, on mi kaže; Žužika, što radiš tu, zašto nisi doma kod muža? Ja kažem, idem u Zagreb, dobila sam papire za mamu i tatu. A on će, što će ti oni, stari su, siromašni?... A ja kažem; Zar te nije stid to govoriti! Otišla sam u Zagreb po svoje roditelje i spasila ih od logora.
Bio je neki dokumentarac u kojem ste rekli da ste spavali s talijanskim generalom da vam spasi roditelje ili sam krivo zapamtila?
Nisam, da me je to tražio, ja bih legla s njim. Za roditelje, ja bih sve napravila. Milijuni bogatih Židova nisu se vratili iz logora.
Iako ste imali četiri muža, ostavili ste prezime prvog, Jelinek?
Da, u njega sam bila smrtno zaljubljena. Bio je visok, crn, liječnik. A ja sirotica. Nitko me nije htio. Čak ni Židovi me nisu htjeli u društvo jer sam bila siromašna. Šnajderica. To je bilo ispod časti. Poslije sam šivala Jovanki Broz. Svi su se bojali jer sam dijete gluhonijemih da će i moja djeca biti gluhonijema. Ali uspjela sam unatoč svemu.
Bili ste u partizanima?
Da, a sad ću ti ispričati jednu priču kako sam u partizanima spasila svoju prijateljicu od logora. Bili smo u šestoj ličkoj diviziji, i premješteni smo u Korenicu. Došla je jedna grupa Židova i pričali su da je Irena Gordner, udana Ungar, u ustaškom logoru, a to je bila moje prijateljica, još prije nego sam otišla u partizane.
Moji su roditelji bili gluhonijemi, pa nisam imala nikakvo društvo, a ona je bila sedam godina starija od mene, bogato se udala i uvijek me vodila van. I tada od Židova čujem da je moja prijateljica zatvorena u logoru za žene. Budući da je studirala farmaciju, radila je u apoteci, a ustaše su navalili na tu apoteku i pobili sve koji su bili unutra. Ona je bila vitka, pa se sakrila ispod pisaćeg stola i uspjela se spasiti. Onda su je partizani, idioti, osudili na logor jer su smatrali da je surađivala s ustašama pa da su je zato poštedjeli. Njezin muž bio je bogat i sa sinom je otišao u Izrael.
Ona nije htjela nego je otišla u partizane. Ja sam u partizanima bila tri godine. Odlučila sam je otići posjetiti i rekli su mi da moram proći sedam mlinova do ustaškog logora. Još isti dan otišla sam kod svog komandanta i tražila potvrdu da idem u logor. On je počeo vikati na mene da furt nešto smišljavam i nek’ idem doma raditi, a ne u logor. Tada sam im lagala da sam studentica medicine jer moj muž je bio zubni kirurg, dr. Jelinek, tako da me ne bi stavili negdje da šivam, nego sam s njim radila u zubnom laboratoriju. Brzo sam naučila to raditi. On je svaki čas morao ići među vojnike liječiti im zube, pa sam često bila i sama u ordinacija. Tako je jednom došao jedan Ličanin, stari, i kaže mi doktorice izvadi mu zub. Rekoh, slušaj nisam ja doktorica, pričekaj doktora, doći će pa će ti ga on izvaditi. “Ne, daj mi kliješta, budem si ga sam izvadio”. A onda ja kažem, čekaj, ak’ buš si sam, onda ti ga radije ja izvadim. I ja sam našla kliješta i lijepo mu izvadila zub. I otvorila vrata, “tko treba vaditi zube nek’ dođe”. I vadila sam zube. Ali da se vratim na Irenu. To jutro rano se ustanem i napravim šest sendviča i krenem za logor. I ja ti hodam sama kroz šumu i kod sedmog mlina vidim čovjeka kako leži obučen u vojnu odoru, on se trgne i pita me “imaš nešto za jesti”. Sve sam mu sendviče dala, u razgovoru mi ispriča da je on komandant svih logora, a da su ga putem napali. Tako su ga istukli da je pao u nesvijest, pa su mislili da je mrtav. Tako se spasio. Ispričala sam mu za svoju prijateljicu, rekao je nek’ mu pomognem, pa će i on meni. Zvao se Nikola Kovačić. Kakvu sam sreću imala, ni živu dušu ne sretnem, nego baš komandanta logora.
Moja prijateljica bila je osuđena na doživotni zatvor, a komandant kojeg sam spasila napisao joj je da je slobodna i da može otići. Odmah smo krenule doma. Hodale smo cijeli dan do kuće, a u kući ju je čekao brzojav od muža. On nije znao gdje je ona, ali je znao da sam joj ja jedina prijateljica. Otišla je za mužem u Izrael. Lani je umrla, a napisala je knjigu kako sam je spasila. Napisala je da to što je živa ima zahvaliti Žuži Jelinek.
Rekli ste mi da su vam nakon partizana nudili činove, da budete vojno lice?
Da, davali su mi čin poručnice. To sam odbila jer ja sam šnajderica. Ja hoću šivati i zaraditi novce!
A danas jedva čekaju da dobiju činove i titule i da ne moraju raditi?
Ha, ha, ha, točno. A kaj ću ja biti poručnik, kaj to mene briga! Neću u vojsku, hoću šivati. Šivala sam i hranila roditelje, školovala djecu. Onda sam otišla u Ameriku. Kad sam se vratila, muž me ostavio i oženio se mojom sluškinjom.
Kako se u sluškinju zaljubio?
Jer sam ja otišla, on je bio sam, a ona je bila mlada i lijepa. Bila je sedam godina starija od mene, čuvala je moju djecu i uvukla mu se u krevet. Znaš, imaš dvije vrste muškaraca. Jedna vrsta, dok je s tobom neće ni jednu žene pogledati, takav je bio Jelinek, ali ako mu se dogodi ono što se dogodilo njemu, onda misli da je mora odmah oženiti. Druga vrsta, on će te varati na svakom uglu, ali te nikada neće ostaviti. Moj četvrti muž je drag i zlatan, oženili smo se 2001. Rekla sam, ako ćemo živjeti zajedno, moramo se oženiti i gotovo. Pogriješila sam što sam se rastala od prvog muža, jako sam se kajala poslije.
Jeste li više zarađivali od Jelineka?
Puno više. To je ta razlika, ja sam bila sirotica i znala sam zaraditi, a on je bio iz bogate obitelji i nije to znao.
Je li bio ljubomora što ste više zarađivali?
Ne, dapače. On je komotno živio. (smijeh)
Često govorite o ljubavi, seksu, dijelite savjete, je li moguće u životu biti vjeran samo jednom partneru?
Ne. Ja sam jako varala svog prvog muža.
Zašto?
Ne znam ni sama zašto. Uvijek sam krila da ga varam, nikad mu nisam rekla. Ali on mene nije seksualno zadovoljavao. Bila sam sretna i zadovoljna što imam muža jer sam bila u njega strašno zaljubljena. Bio je doktor iz bogate familije. Ja sam bila jako loša partija, mene nitko nije htio, iz siromašne obitelji, šnajderica.
Ali ne valja kad si iz bogate kuće, jer moj muž dr. Jelinek bio je oralni kirurg, ali nije znao raditi, cijeniti dinar. Ja sam bila siromašna i znala sam cijeniti dinar. Kad smo se rastali, stalno sam sanjala o njemu, a iako sam u njega bila smrtno zaljubljena, poslije sam ga zamrzila. Radila sam dan i noć, šivala, zaradila sam puno novca, a on je to iskoristio. Kod zadnjega muža sam već 15 godina, ali bez seksa jer smo stari. To mi se osvetilo, ha, ha...
Jeste li ikada izbrojili sve ljubavnike koje ste imali?
Nisam nikada brojila, ali bilo ih je puno. I nije mi žao. Dapače, hvala Bogu. I tebi savjetujem da imaš nekog ljubavnika.
A zašto bi žene trebale imati ljubavnike?
Uvijek je dobro vidjeti kakvi su drugi muškarci, a ako je tvoj muž bolji, onda to znaš cijeniti. Ali najvažnije je od svega šutjeti, imati ljubavnika i šutjeti. I zapamtiti da zapravo nemaš prijateljica. Nemoj misliti ni za koga da ti je najbolja prijateljica. Nije! Svaka od njih je jalna. Nemaš prijateljica.
A nikada vas neki ljubavnik nije povrijedio? Jeste li patili zbog ljubavi?
Ne, ne sjećam se. Ako me je i koji prevario, nije važno. Ako te muškarac prevari, on to začas zaboravi, kao da ide na zahod i potegne vodu. Njima je najvažniji seks, ostalo nije važno. Glupe su žene koje su ljubomorne. Iz prevare praviti aferu nepotrebno je.
Postoji li u životu samo jedna prava ljubav?
Ne, postoji puno ljubavi. Događa se da nekoga ljubiš kao luda, a poslije 20 godina ga mrziš. I to je moguće...
>>Jovanki sam sašila bijelu haljinu. Tito je uzviknuo: A gdje je špek?