Samo joj se tamne oči sjaje ispod crne kape kada se vrati kući. S jednog ramena skida sajlu sa četkom, sa drugog uže. Razvezuje vezice na teškim cipelama i skida rukavice bez kojih se u potkrovlje ne ide.
Obiteljska tradicija
Ona je Đurđica Kecman iz Orahovice, ima 34 godine, majka je troje djece i jedina je dimnjačarka na području Virovitičko-podravske županije. – Mnogima je čudno vidjeti dimnjačarku na vratima, ali meni je čast raditi ovaj posao – ističe Đurđica, vlasnica obrta “Negro”.
Đurđica dolazi iz dimnjačarske obitelji. S ocem Ernestom je u ispomoći prije više od deset godina očistila prvu peć i dimnjak. Danas ima svoj obrt, položila je majstorski ispit i suprugu je šefica koja jednako dobro kuha gulaš ili priprema tortu kao što koristi “štoser” (sajlu sa četkom), čisti kotao centralne peći i spretno se penje po ljestvama do mračnih potkrovlja.
- Iz dimnjaka smo izvlačili sve i svašta. Kosti, četke koje su ljudima ostale zaglavljene, ostatke drva... Jednom prilikom pronašli smo i malog soma kojeg su vjerojatno donijele ptice, pa im je pao u dimnjak i osušio se - sjeća se Đurđica.
“Radim ono što volim”
Srušiti predrasude i raditi ono što voli, uz obiteljsku podršku, bio joj je glavni motiv za majstorski ispit.
– Tata je želio sina, a dobio tri kćeri i ja sam za njega nastavila obiteljsku tradiciju. Isprva je bilo otpora, odgovarale su me upravo žene. Rekle bi mi: “Što ćeš ti u tom poslu, to je za muške, bit ćeš čađava cijeli život, bolje da se šminkaš nego da čistiš dimnjake”. Nekima sam bila preniska. Za neke preslaba. No moj otac, suprug i djeca vidjeli su koliko to želim i podržavali me od prvog dana – priča Đurđica namatajući sajlu oko ramena i ističući da su danas svi na nju ponosni.
- Ja sam kao dijete imala problema jer mi je otac dimnjačar, vršnjaci su mi se rugali. Mojoj se djeci danas nitko ne izruguje. Mi smo ponosna obitelj. Sretna sam jer se vremena ipak mijenjaju i nestaju granice ‘muških’ i ‘ženskih’ poslova. Neka to bude poticaj brojnim drugim djevojkama i ženama koje joj sumnjaju trebaju li popustiti predrasudama ili jednostavno raditi ono što vole – poručuje Đurđica.
nije sramota raditi i od svog rada živjeti,sramota je raditi i onda očekivati da ti poslodavac isplati plaću,pa kasni jedan mjesec,pa kasni drugi još više pa na kraju prođe cijeli mjesec a da ne dobiješ ništa,a na posao moraš ići...i tako u krug,pa ucjene,vrijeđanja,omaložavanja,ak šta i prigovoriš uvijek postoji ono ima na burzi ko hoćeak tebi ne paše,ja sam čak doživio da mi gazda nije htio dati potvrdu o primanjima koja mi je trebala za dječiji doplatak