U prvom tjednu jedinoga ženskog mjeseca političarke su dospjele u javno žarište, kao malo kojega mjeseca u godini. I kao malo kada u kratkoj povijesti hrvatskog višestranačja, kada su mahom bile dodatak izrazito muškoj politici, kada su uglavnom "asistirale bitkama". Dok se Vesna Škare-Ožbolt, Đurđa Adlešić i Milanka Opačić žale da ih tajne službe prate i prisluškuju čak i zato što su žene, Željka Antunović preuzima najjaču oporbenu stranku i kani postati lidericom opozicije. Pritom mora uvjeriti stranačke kolege, a onda i članstvo, da je upravo ona SDP-ova dobitna kombinacija.
Povuče li se Račan, a na mjesto najvremešnijeg stranačkog predsjednika dođe Željka Antunović, ta će ambiciozna esdepeovka postati četvrta žena stranačka predsjednica. Da to želi, nije krila ni prije, pa su se nakon jedne takve njene najave uzbunili njezini muški prikriveni konkurenti. Kao da je njihova ambicija legitimna, a njezina nije! Sada, kada je imenovana zamjenicom odsutnom Račanu, šute, možda se uzdajući da će se nešto u međuvremenu promijeniti. Ipak, moguće je da će im kolegica Antunović i formalno postati stranačka šefica. Tako bi i SDP, uz HSLS (Đ. Adlešić), HNS (V. Pusić) i DC (V. Škare-Ožbolt), mogla voditi žena. S četiri šefice parlamentarnih stranaka zbio bi se neočekivani presedan hrvatskog parlamentarizma, odnosno hrvatske politike. I to od njezinih prapočetaka.
Politika se kod nas odvajkada shvaćala kao muško zanimanje. U "crno-žutoj" monarhiji carica Marija Terezija je autoritarno pokrivala svu "žensku kvotu". Ni za karađorđevićevske vlasti nije bilo žena u Skupštini monarhističke Jugoslavije. Ali ni poznatih žena političarki izvan parlamenta. Titova je Jugoslavija čak i propisima određivala zastupljenost žena na svim razinama vlasti, no i unatoč tome, politika je u biti bila svojevrsno muško leno. Pojava Savke Dabčević-Kučar u visokoj politici bio je presedan, a ne posljedica tipa svijesti koji pristaje na stvarnu "ravnopravnost drugova i drugarica".
Ni dolazak Milke Planinc na mjesto predsjednice vlade postitovske Jugoslavije nije bio ništa drugo. Njih dvije su bile zapravo jedine žene koje su se pokraj mnoštva prikrivenih patrijarhalaca uspjele popeti do političkog vrha. O Milki Planinc su izmišljali viceve zbog kojih bi u svijetu "političke korektnosti" bili proglašeni muškim šovinistima. Možda je uz glavni razlog za rušenje Savke s političkog vrha, uz njezino "političko skretanje s partijske linije", postojao i dodatni razlog, tj. muška zavist.
S četiri predsjednice parlamentarnih stranaka mogle bi napokon postati zadovoljne i ovdašnje feministice, kojima su pojavnosti "muškog društva" godinama išle na živce. Možda je i gunđanje feministica o posvudašnjoj "nedovoljnoj zastupljenosti žena" dovelo i do sve većeg broja žena u politici. Pa i unatoč tome što bi spomenutom stavu znale i preuveličati značenje, predstavljati ga kao osebujnu društvenu panaceju. Ali dogodilo se i da ga se odreknu, ne slaže li se njegova posljedična primjena s njihovim političkim simpatijama. Zorno je to bilo na posljednjim predsjedničkim izborima, kada je "ženski princip" potisnut političkom bliskošću. Jadranka Kosor je tada ostala bez principijelne feminističke potpore, a glavna se feministička "baba" pojavila na pobjedničkom slavlju Stipe Mesića!
Zamjeni li doista Željka Antunović Ivicu Račana, postat će ne samo predsjednicom stranke u kojoj nije "od rođenja" nego i još jednom ženom na čelu neke parlamentarne stranke. S četiri stranačke predsjednice vjerojatno neće početi nova era u politici, no žene će možda biti u prilici drmati politikom više nego ikada.