Žene silovane u ratu nepoželjne u Državi i u Crkvi

Silovanja žena i muškaraca u ratu kao “brižno i u potankosti” isplanirana etapa osvajačke velikosrbijanske agresije nisu vršena samo nad Bošnjakinjama muslimankama u Bosni, nego i nad Hrvaticama katolkinjama u Hrvatskoj.

Početkom 1990.-ih u Hrvatskoj se govorilo i pisalo “o postojanju logora za silovanje i korištenju silovanja kao sredstva ratovanja”. Navodilo se da su silovanja vršena javno, sustavno i masovno s točno određenim ciljem: degradiranje žrtve.

Stoga je Međunarodni sud u Den Haagu – polazeći od stava da su silovanja Bošnjakinja u Foči 1992. godine “počinjena u okviru sistematskih napada na civile i da su imala karakteristike porobljavanja” – svojom presudom od 22. veljače 2001. godine ta (etnička) silovanja i seksualna porobljavanja okvalificirao ne samo kao ratni zločin, nego kao zločin protiv čovječnosti.

Pitat ćete, čemu otvarati stare i već zaboravljene rane?

Odgovorit ću: potrebno je to činiti, jer su žrtve etničkoga silovanja tijekom Domovinskoga rata, ne samo žene nego i muškarci, jedna od rijetkih kategorija stanovništva RH koju zbog društvene stigme ni Država ni Crkva ne žele prihvatiti i mogućnostima kojima raspolažu dati im barem djelomičnu satisfakciju za patnju i poniženja koja su podnijeli u stvaranju RH i koja još uvijek podnose.

Naime, iako je Haški sud još davne 2001. godine etničko silovanje proglasio zločinom protiv čovječnosti, Hrvatski sabor će tek 29. svibnja 2015. godine donijeti Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskome ratu.

Istina, zakon koji je stupio na snagu 18. lipnja 2015. godine donesen je bez “rodoljubnih” zastupnika HDZ-a. Ne čudi stoga da ni Hrvatska biskupska konferencija (HBK), slijedeći logiku HDZ-a, nije – koliko je meni poznato - u svezi s tim reagirala ni tada, ali ni ranije ni kasnije.

Nije, na žalost hrvatskih katolkinja, uzela u zaštitu povrijeđene i ponižene, društveno stigmatizirane i obiteljski obezvrijeđene žene katolkinje, iako je za to imala debelo “pokriće” u stavu kardinala Kuharića prema silovanim ženama u ratu. On će u svojoj propovijedi na blagdan Bezgrešnoga začeća BDM, 8. prosinca 1992. godine, izjednačiti silovane žene s prvim kršćanskim ženama mučenicama i reći: “Naglasio sam da te žene nisu izgubile dostojanstvo. Žena ne gubi dostojanstvo nasiljem jer mučenik ne može izgubiti dostojanstvo. Dostojanstva nema nasilnik”.

Unatoč tome zakašnjelom zakonu, žrtve etničkoga silovanja u ratu nisu, a kako sada stvari stoje, neće ni u skoroj budućnosti imati u Hrvatskoj isti status žrtve kao muškarački dio braniteljske populacije. Kako su u Udruzi Dokumenta naveli odmah nakon donošenja gore spomenutog zakona, žrtve seksualnog nasilja u ratu “još uvijek nisu dobile primjerenu zaštitu tijekom kaznenog postupka, psihološku potporu niti adekvatnu zdravstvenu pomoć”. A kako najnovija istraživanja pokazuju, nisu dobile ni duhovnu ni pastoralnu u krilu Svete Majke Crkve katoličke.

A da to nije tek tako izrečena optužba na račun Crkve, potrebno je pogledati veoma vrijednu analizu rezultata istraživanja “Ratni zločin silovanja tijekom Domovinskog rata na području Đakovačko-osječke nadbiskupije te pokušaj pružanja psihosocijalne i duhovne pomoći žrtvama” koju je 2017. godine na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Đakovu u okviru Poslijediplomskoga specijalističkog studija Pastoralne teologije, smjer: Pastoral kriznih situacija uradila Sanja Kopunović Legetin, mag. theol.

Autorica navodi da su se tijekom Domovinskoga rata na području Đakovačko-osječke nadbiskupije, napose u samom gradu Vukovaru i njegovoj okolici, događala “mnoga masovna, brutalna i monstruozna silovanja od strane neprijateljske vojske”, da je kod žrtava ratnog zločina silovanja došlo “do teških oštećenja tjelesnog, duševnog, psihičkog i duhovnog zdravlja čije su posljedice vidljive i danas” i da je kod mnogih “prisutna zavjera šutnje” unatoč činjenici da su neke žene o tome javno progovorile zahvaljujući gospođi Mariji Slišković i njezinoj Udruzi ‘Sunčica’ u okviru koje je 2016. godine i provedeno spomenuto istraživanje.

Unatoč činjenici da uzorak istraživanja nije bio reprezentativan (a nije ni mogao biti jer se ne zna točan broj žrtava silovanja) nego prigodan (anketirano je 20 žena koje su bile voljne govoriti), ipak rezultati istraživanja ukazuju na sljedeće:

1. Većina silovanih žena bila je izložena svim vrstama silovanja: psihičkim, verbalnim, fizičkim i seksualnim, neke od njih silovane su pred članovima obitelji, a neke izručene grupnim silovanjima.

2. Dominantni osjećaj nakon toga zločina: sram, ljutnja, krivnja, napetost, poremećaji ishrane i sna, depresija, očaj, poniženje, tuga, praznina, a kod nekih i želja za osvetom.

3. Nakon zločina silovanja gotovo polovica doživjela je rastavu braka.

4. Od Crkve su očekivali razumijevanje i podršku, više okupljanja i molitava kao i hodočašća, duhovnu obnovu i ohrabrivanje žrtava da progovore, upućivanje na prave osobe. No, nisu to dobile u mjeri koju su očekivale. Zapravo, neke od njih su u ispovijedi doživjele osudu od strane svećenika i dobile sramotan savjet “da sa životom krenu dalje, a zločin silovanja ostave u prošlosti”.

Umjesto osude, od ispovjednika su očekivale potporu u vidu “saslušanja i suosjećanja te kroz upućenu riječ vjere”.

Većina njih, nažalost, to nije dobila. Stoga, prema ovim rezultatima samo jedna petina njih drži da u ispovijedi mogu naći utjehu za ono što im je učinjeno.

U zaključku se ističe da je nakon okrutnog zločina silovanja koje su izvršili pripadnici neprijateljske vojske, uslijedio drugi zločin – onaj naš, rekao bih, domaći, hrvatsko-katolički: “ignoriranje žrtava pred zakonom, abolicija, nerazumijevanje pa i osuđivanje od okoline i najbližih”.

Dokle tako? Dok Crkva i vlast budu u petrificiranoj koalicijskoj sprezi!