Dvije stotine trideset i jedna godina trebala je američkoj demokraciji da izabere prvu ženu u svojoj povijesti na mjesto potpredsjednice. Kad ovoga mjeseca administracija novoizabranog demokratskog predsjednika Joea Bidena preuzme Bijelu kuću, 56-godišnja Kamala Harris postat će prva potpredsjednica i prva osoba afroameričkih korijena na toj dužnosti. Ona dolazi na funkciju s pozicije članice Senata, gornjeg doma američkog Kongresa, u kojem od početka 2017. godine predstavlja Kaliforniju, a prije toga bila je iznimno moćna i utjecajna državna tužiteljica te najbogatije američke savezne države.
Pitanje koje se nameće, a na njega nije nimalo lako odgovoriti, glasi: je li Kamala Harris znak rastuće rodne ravnopravnosti ili samo izuzetak koji potvrđuje pravilo? Pogledajmo samo aktualni saziv američkog parlamenta – u donjem domu žena je 23 posto, a u gornjem 25 posto. Zastupljenost im je više nego upola manja od zastupljenosti u općoj populaciji Sjedinjenih Američkih Država – 51 posto. Korijene uspjeha Kamale Harris možda ipak radije treba potražiti u njezinoj spretnosti u plivanju zamućenim vodama establišmenta američke Demokratske stranke, vezama stečenim dok je radila u pravosuđu ili odnosima koje je stvarala tijekom školovanja. A ne treba zanemariti ni procjenu eksperata za političku komunikaciju Demokratske stranke koji su smatrali da bi baš takav profil potpredsjednice mogao donijeti ključnu prevagu pri izboru Bidena, budući da kandidat za potpredsjednika obično mora ponuditi neku vrijednost koju predsjednički kandidat nema, kako bi zahvatili što šire u biračko tijelo.
Ženstvene i muževne zemlje
U sljedećoj godini spremaju se izbori za njemački savezni parlament i novog kancelara, a Angela Merkel najavila je da, nakon više od 15 godina na toj poziciji, neće tražiti reizbor. Vjera Nijemaca u budućnost poljuljana je. Najmoćnija žena svijeta, prema većini istraživanja i rang-ljestvica, osoba za koju se kaže da je stvarna vladarica Europske unije, za mnoge Nijemce poznata i po nadimku „Mutti“(majka), povlači se iz politike. Njemačka javnost svjesna je da jedna era završava. Poratna Njemačka voli dugovječne kancelare, očinske i majčinske figure koje vladaju po petnaest i više godina – Konrad Adenauer, Helmut Kohl i Angela Merkel ostavili su svaki svoj dubok pečat na njemačkom društvu i politici. Koliko je uspon Angele Merkel, skromne kćeri protestantskog svećenika i učiteljice, bio znak i posljedica rasta rodne ravnopravnosti? Ili je presudio njezin osobni politički talent, briljantna inteligencija, debeli živci, a jednim dijelom sigurno i želja njemačkih građana za promjenom nakon što je 2005. godine koristoljubivi socijaldemokrat Gerhard Schröder iz kancelarske fotelje uskočio praktički izravno u naručje Gazproma.
Video - Specijal o Angeli Merkel
Možda u odgovoru na to pitanje može pomoći postotak žena u Bundestagu – s posljednjim izborima 2017. pao je na 31 posto, najmanje od 1998. godine. Glavni krivac je rast ekstremne desne stranke AfD, koja ima samo 11,7 posto zastupnica. Ljevičarski Die Linke i Zeleni imaju više žena nego muškaraca, a opcije lijevog i desnog centra, SPD i koalicija CDU/CSU nisu baš toliko progresivne.
Poznat je fenomen kako se imidž nacionalnog lidera, odnosno liderice, može preslikati i na imidž zemlje koju vodi, a u tom kontekstu dobar je primjer malog Novog Zelanda i tamošnje premijerke Jacinde Ardern, koja je izabrana na tu dužnost 2017. s 37 godina. Ona je privukla globalnu pozornost ponajprije stilom vladanja, izborom političkih prioriteta, kao što su siromaštvo djece i socijalna nejednakost, ali i činjenicom da je postala prva zapadna političarka koja je tijekom mandata postala majka. Dodatnu globalnu pozornost zaslužila je uspješnim upravljanjem krizom, nakon što je u terorističkom napadu u ožujku prošle godine u dvije džamije u gradu Christchurchu poginula 51 osoba, a 49 ih je ozlijeđeno, te ove godine kad je Novi Zeland postao jedna od država uzora po pitanju borbe protiv pandemije COVID-19. Ali ona ne mijenja samo imidž Novog Zelanda nego i njegovu stvarnost pa se tako ta daleka državica sve više percipira – ne samo po lijepim zelenim prostranstvima na kojima je snimana trilogija “Gospodar prstenova” nego i kao uspješno i tolerantno društvo.
Od europskih zemalja samo je Švedska postigla stvarnu rodnu ravnopravnost u svom najvišem zastupničkom tijelu. Ta bogata parlamentarna monarhija ima podjednak broj žena i muškaraca u svom Riksdagu, parlamentu koji se nalazi na malom otoku Helgeandsholmenu u samom središtu Stockholma. Uostalom skandinavske zemlje karakteristični su primjeri ženstvenih zemalja po taksonomiji nizozemskog socijalnog psihologa Geerta Hofstedea, koji je istraživao u kojoj se mjeri u pojedinim zemljama poštuju muževne, odnosno ženstvene odlike. Prema njemu, kulture koje cijene ženstvenost promiču spolnu jednakost, vode računa o ljudima i okolišu te naglašavaju odgojno ponašanje. Nasuprot njima su tzv. muževne, natjecateljske kulture u kojima su uloge jasno zadane, poput Japana, Austrije i Venezuele, Italije i Švicarske…
Finska, Belgija, Francuska, Španjolska i Norveška od europskih zemalja imaju više od 40 posto žena u svojim parlamentima. Sve ostale imaju manje od tog postotka, iako je nekoliko zemalja blizu te granice. Osobito je neravnomjerna zastupljenost u parlamentima Malte, Lihtenštajna i Mađarske – nijedna od tih zemalja nema ni 20 posto zastupnica. I to u Europi, koja je bastion ljudskih prava i rodne ravnopravnosti za većinu svijeta, osim pokoje usporedive zemlje iz anglosfere. No, s druge strane, postavlja se pitanje – znači li formalna zastupljenost i stvaran utjecaj!?
Primjeri izvan Europe možda na najbolji mogući način pokazuju kako biti moćna liderica ne znači i rodnu ravnopravnost. Prva premijerka na svijetu bila je Sirimavo Bandaranaike, predsjednica vlade Šri Lanke u tri mandata, od kojih je prvi dobila 1960. godine, dok je njezina zemlja još bila Cejlon. Pa ipak, stanje ženskih prava u Šri Lanki i danas nije sjajno, a društvo je i dalje duboko patrijarhalno. Ostanemo li u tom dijelu svijeta, vidimo još jedan primjer iz povijesti – Indira Gandhi, premijerka Indije od 1966. do 1977. i kasnije još četiri godine u osamdesetima. Na čelu tada najmnogoljudnije države svijeta, u kojoj je i danas gotovo 40 posto žena nepismeno, u kojoj je u parlamentu tek 15 posto žena. Oko 78 posto muškaraca u Indiji je zaposleno naspram tek 27 posto žena. Pakistan zasigurno daje još goru sliku iako žene ondje imaju pravo glasa od neovisnosti 1947. godine. Kao i u Indiji, žena je manje nego muškaraca jer trudnice obavljaju selektivne pobačaje ili ubijaju svoje već rođene kćeri da ne bi imale žensko dijete. I dalje se prakticiraju plemenske razmjene nevjesta i takozvana ubojstva iz časti, kada muški rođaci ubijaju ženu za koju se smatra da je „osramotila“obitelj. Žene se segregiraju od muškaraca po raznim osnovama, a žrtve silovanja proganjaju se sudski pod optužbama da su imale izvanbračni spolni odnos, što može završiti čak i smrtnom presudom. Pa čak i takva zemlja imala je prvu premijerku u muslimanskoj državi, Benazir Bhutto, koja je na čelo vlade stupila još 1988. godine.
Što je bilo zajedničko premijerkama Bandaranaike, Gandhi i Bhutto, osim činjenice da su ponikle iz iste regije južne Azije? Prva je iz moćne i aristokratske obitelji, drugoj je otac bio ujedno i otac domovine te simbol indijske nezavisnosti Mahatma Gandhi, a treća je bila kći omiljenog svrgnutog premijera pod kojim je Pakistan sedamdesetih doživio procvat, s korijenima iz moćnog plemenskog klana. Podrijetlo, klan, otac i obiteljske veze vjerojatno su bili jači čimbenici od rastuće ravnopravnosti u usponu tih, neosporno sposobnih i čvrstih žena.
Hrvatice su pravo glasa dobile samo dvije godine prije Pakistanki, u kolovozu 1945. godine. Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata donijelo je pravo glasa ženama u većem dijelu svijeta – južnoj Europi, većini Latinske Amerike, Azije i Afrike, koje su tako uhvatile korak sa zapadnom i sjevernom Europom, Rusijom, Sjevernom Amerikom, Australijom i Novim Zelandom.
Ključ u obrazovanju
Bilo je to u vrijeme potpunog raspada prethodnih društvenih odnosa i struktura. U Narodnooslobodilačkoj borbi žene su sudjelovale jednakopravno s muškarcima, bar kad je bila riječ o dijeljenju zajedničke opasnosti od ranjavanja i smrti. Partizanke su imale i svoju moćnu organizaciju, Antifašistički front žena, a mnoge od njih bile su borkinje krštene u vatri, komunističke komesarice, nositeljice odlikovanja i spomenica. U takvim okolnostima, po uspostavljanju vlasti nije bilo drugog izbora nego prihvatiti izmijenjenu društvenu realnost te izjednačiti politička prava žena i muškaraca.
Već na izborima 1946. godine u Sabor Narodne Republike Hrvatske birano je šest zastupnica. Naravno, daleko od toga da je tadašnja Jugoslavija bila rodno ravnopravna država. Ona to nije postala nikada, sve do dana svog raspada. Ali rušenjem prethodnih društvenih odnosa nastali su neki novi. Žene su urbanizacijom i industrijalizacijom društva prvi put masovno ušle na radna mjesta u industriji i uslugama. Žene su organizirano odlazile vlakovima na privremeni rad u Njemačkoj, u nikad većim brojevima su se školovale, završavale fakultete, stjecale magistarske i doktorske titule. Jugoslavenski model poluotvorenog socijalističkog društva dopuštao je puno više zapadnog utjecaja nego u ostalim zemljama istočne Europe, sovjetskim satelitima. Tako su i zapadni utjecaji bili snažniji.
Video - Kolinda postaje glumica: Bivša predsjednica glumit će u domaćoj seriji!
Jugoslavija je bila prva komunistička država na svijetu koja je na čelu svoje vlade imala jednu ženu. Bila je to Milka Planinc, hrvatska komunistkinja rodom iz Žitnića nedaleko od Drniša. Ona je na čelu jugoslavenske vlade, Saveznog izvršnog vijeća, bila od 1982. do 1986. godine. Komunističkoj partiji pristupila je kao mlada djevojka i već iskusna partizanka 1944. godine. U ratu je bila komesarica zadužena za ideološku ispravnost u Jedanaestoj dalmatinskoj udarnoj brigadi. Njezina karijera nikako nije bila besprijekorna. Među ostalim, uhićenje Franje Tuđmana, Marka Veselice, Dražena Budiše i Vlade Gotovca po gušenju Hrvatskog proljeća, kojemu je, uzgred, među čelnicima bila i jedna žena – Savka Dabčević-Kučar, bilo je njezina formalna odluka. Bila je ortodoksna komunistkinja i nije imala milosti ni za koga, osobito u ratu. Je li njen dolazak na čelo jugoslavenske vlade bio uspjeh rodne ravnopravnosti ili su pravi razlozi pravovjernost, borački staž i partijske veze?
Time dolazimo i do suvremene Hrvatske, neovisne države demokratskog uređenja uskrsle iz pepela bivše Jugoslavije i njenog krvavog raspada. Mnogi će Hrvati s ponosom istaknuti da je Hrvatska rodno ravnopravna zemlja u kojoj su dvije najvažnije funkcije – predsjednice Vlade i predsjednice Republike, već obnašale žene, čime se mogu pohvaliti čak i rijetke europske države. Riječ je, naravno, o Kolindi Grabar-Kitarović, hrvatskoj predsjednici u mandatu od 2015. do 2020. godine, te Jadranki Kosor, predsjednici Vlade od 2009. do 2011.
Jadranka Kosor na premi
Žene su motiviranije u promoviranju ravnopravnijeg društva, tvrde istraživači, jesu li baš zbog toga nepoželjnije?
jerskom mjestu našla se neočekivano 2009. godine, nakon što je dotadašnji premijer Ivo Sanader podnio iznenadnu ostavku, čiji su motivi i dan-danas obavijeni velom tajne. Prve medijske teze nakon njezina imenovanja govorile su da ju je Sanader odabrao kako bi mogao njome upravljati iz sjene. Je li to zaista bila Sanaderova namjera, ne zna se, ali Jadranka Kosor bila je kao premijerka sasvim svoja i u svome mandatu uspjela je završiti pregovore o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Međutim, pritisak globalne ekonomske krize koja se u Hrvatskoj razvukla više nego igdje drugdje u Europi bio je prejak. Građani, nezadovoljni mjerama štednje, gubitkom radnih mjesta i padom primanja, ali i korupcijom (temom koju je ona sama na određeni način otvorila) presudili su premijerki Kosor na prvim sljedećim parlamentarnim izborima 2011. godine i doveli dotadašnju oporbu na vlast. Ponovno se legitimno postavlja pitanje, je li spol Jadranke Kosor imao ikakva utjecaja na njezin uspon i je li njena vladavina bila simbol rodne ravnopravnosti? Ili su neki drugi motivi presudili? Što ako je istinita teza da je Sanader mislio da će je moći kontrolirati iz sjene jer je – žena, pa je zahvaljujući tome dobila šansu?
Raskorak stava i realnosti
Kolinda Grabar-Kitarović na mjesto predsjednice došla je 2015. godine na valu reakcije na četverogodišnju vladavinu SDP-ove koalicije, ponajviše nezadovoljstva građana praktički nepostojećim ekonomskim oporavkom od krize koja je počela još 2008. godine. Svakako je pomogla i činjenica da dijelu građana dotadašnji predsjednik Ivo Josipović nije bio dovoljno domoljuban, a čak i njegovim simpatizerima njegova se kampanja doimala blijedom i smatrali su da ni on sam ne pokazuje da želi reizbor. Iz predizbornog kaosa u kojem joj nisu davali dobre izglede, kampanje u kojoj je Živi zid preko noći postao treća snaga u zemlji, Kolinda Grabar-Kitarović izdigla se poput mitske božice koja se rađa iz pjene na Botticellijevu platnu. Od svih dosadašnjih priča o uspjehu, ovu je možda najmanje moguće pripisati nekom vanjskom utjecaju, pripadnosti klanu ili nekoj sličnoj pozadini. Kolinda Grabar-Kitarović iskoristila je svoj sjajan životopis i reference te povoljan politički trenutak… U cijeloj je kampanji zračila samouvjerenošću i energijom te optimizmom koji su toliko trebali Hrvatskoj, a koji su pridobili biračko tijelo i doveli je na Pantovčak. Je li možda tek njezin izbor bio vjesnik veće rodne ravnopravnosti? Prije nego što pokušamo odgovoriti na to pitanje, zanimljivo je vidjeti da su i Grabar-Kitarović i Kosor tijekom mandata trpjele više kritika od žena nego od muškaraca, a kad su primale uvrede na „ženskoj“osnovi, nisu se baš trsile zaštititi ih ni udruge koje se navodno bore za ženska prava.
Jedna od vodećih hrvatskih znanstvenica, koja se tijekom cijele karijere bavila i položajem žena u društvu, profesorica emerita Smiljana Leinert Novosel kaže da joj se čini da je izbor ovih političarki tek u manjoj mjeri dokaz rodne ravnopravnosti u politici.
– Uvijek je kod nas velik raskorak između onoga uz što pristajemo, npr. uz rodnu ravnopravnost, i onoga što smo ostvarili u sferi obitelji, poslu ili politici. O tome govore i postoci žena na najvišoj političkoj razini koji pokazuju stagnaciju ili smanjenje broja žena u Saboru posljednjih dvadesetak godina (osjetno niži postotak od prosjeka EU) – ističe profesorica Leinert Novosel te dodaje da žene kao predsjednice ili premijerke više svjedoče o načinu odlučivanja u strankama – postavljanja na listu kandidatkinje koja ima najveću šansu u osvajanju vlasti ili sklonost vodstva. Iako se treba podsjetiti da su spomenute političarke različitim putevima došle na funkcije – zaključuje – one su pridonijele percepciji da i na ne tako davno isključivo muškim pozicijama mogu uspješno funkcionirati žene. Zagrebimo malo po svim hrvatskim vladama od neovisnosti do danas.
Aktualna Plenkovićeva Vlada četrnaesta je po redu. U njoj su četiri ministrice, abecednim redom – Nikolina Brnjac, ministrica turizma i sporta, Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i sporta, Nataša Tramišak, ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije, te Marija Vučković, ministrica poljoprivrede. Brojeći i premijera, Vlada ima osamnaest članova. U postotku, ministrice čine 22 posto ukupnog sastava Vlade. Iznenađuje činjenica da je ovo spolno najravnopravnija Vlada koju smo imali od neovisnosti. Samo još jedna Vlada imala je isti omjer – četiri ministrice i 22 posto ukupnog sastava Vlade, prva Sanaderova iz 2003.
Sve ostale vlade stajale su po tom pitanju lošije. U prve dvije hrvatske vlade, kojima su predsjednici bili Stjepan Mesić i Josip Manolić, mjesta za žene uopće nije bilo. Prva žena ministrica u neovisnoj Hrvatskoj bila je Vesna Girardi Jurkić. Ona je kao ministrica kulture bila jedina žena u dvije ratne vlade, onoj Franje Gregurića i nakon toga Hrvoja Šarinića. Nikica Valentić u svoju je vladu uveo čak tri žene, ali ne istodobno. Osim Vesne Girardi Jurkić, to su bile Marina Matulović-Dropulić, na čelu resora graditeljstva i prostornog uređenja, te Ljilja Vokić, koja je vodila resor prosvjete i športa. Bila je to povijesno iznimno važna Vlada – pod njome je stabiliziran monetarni sustav, uvedena hrvatska kuna i oslobođen je najveći dio okupiranog teritorija. Međutim, budući da je devedesetih i početkom dvijetisućitih bila uobičajena velika fluktuacija ministara tijekom mandata jedne vlade, u postotku su tri žene bile jako malo na ukupno 41 osobu koja je prošla kroz Valentićevu Vladu. Vlada Zlatka Mateše (1995. – 2000.) imala je potpredsjednicu – Ljerku Mintas Hodak.
Račan razočarao
Kad je na vlast 2000. godine došla koalicija koju je predvodio Ivica Račan, moglo se očekivati da će u suradnji ljevice i liberala na vrh politike isplivati više žena. Ali to se nije dogodilo – u Račanovoj prvoj Vladi bile su tek četiri žene na ukupno 29 ministara, a nakon raskola s HSLSom i preslagivanja, ostale su samo tri. Ipak, vrijedi zabilježiti da su tada ženama prvi put povjereni pravosuđe, Ingrid Antičević-Marinović, te zdravstvo, Ani Stavljenić-Rukavini.
Od tada broj žena u Vladi varira od dva do četiri. Vlada lijevog centra Zorana Milanovića i znatno konzervativnija Vlada Tihomira Oreškovića dale su isti broj mjesta ženama – tek po tri. To nam govori da ljevica nije ništa bliže stvarnoj rodnoj ravnopravnosti od desnice, barem u Hrvatskoj.
U Hrvatskom saboru tek je četvrtina žena – njih 39 od ukupno 151 zastupnika, prilično ravnomjerno zastupljenih po političkim opcijama. Tek je SDP nešto ravnomjernije zastupljen od ostalih pa u svom klubu broji 13 žena od ukupno 29 zastupnika, ili 44 posto. Rješenje zasigurno nije u izbornim pravilima koja propisuju zastupljenost žena na listama – i na posljednjim izborima vidjeli smo da se ta pravila izigrava guranjem žena na neprolazna mjesta ili čak njihovim izravnim kršenjem.
Ista pravila, definirana Zakonom o ravnopravnosti spolova, primjenjuju se i na lokalnim izborima od prošlih takvih izbora održanih u svibnju 2017. Od tada je uspostavljena obveza poštivanja kvote od 40 posto za podzastupljeni spol na listama. To je i rezultiralo porastom broja kandidatkinja na 41,6 posto s 28,2 posto zabilježenih na izborima 2013. Međutim, to je rezultiralo slabijim porastom broja vijećnica u županijskim skupštinama – broj je rastao tek za šest postotnih poena i trenutačno iznosi 26,8 posto. Gradonačelnica je 2017. godine izabrano 13, dvije više nego na prethodnim izborima, i sada ih je u Hrvatskoj ukupno tek deset posto. Načelnica općina još je manje u udjelu, njih ima 8,65 posto ili brojkom 37. Pozitivan je rast broja vijećnica u gradskim vijećima te općinskih vijećnica, koji se povećao s 21 na 27 posto, odnosno s 15 na 26 posto. Ali to su još uvijek niske brojke, upola manje od zastupljenosti žena u općoj populaciji.
Hrvatska trenutačno nema županicu, već samo župane (izuzmemo li Martinu Furdek-Hajdin, koja je kao zamjenica preuzela vodstvo Karlovačke županije nakon povlačenja iz politike župana Damira Jelića). Zapravo, nakon uvođenja izravnog izbora župana, nismo imali nijednu ženu na čelu županije, osim Marine Lovrić, koja je bila na čelu Sisačko-moslavačke županije u dva mandata. Od ranije se sjećamo Mire Buconić, koja je uspješno vodila Dubrovačko-neretvansku županiju s neovisne liste Stipe Gabrića Jambe.
Dakle, analiziramo li činjenice, a ne prihvatimo samo mahanje tzv. ženskom kvotom na stranačkim listama, vidimo koliko je Hrvatska daleko stigla u političkoj reprezentativnosti spolova. Dakle, ne baš daleko.
– Uskoro počinju lokalni izbori... U svijetu na tom području dominiraju žene, a kod nas je i to „muški teritorij“. Vidjet ćemo hoće li nastupiti promjena… – poručuje profesorica Leinert Novosel. Inače, ona smatra da u većini zemalja svijeta srećom ne postoji više dilema „da” ili „ne” ženama u politici, već se govori o tome kako povećati njihov broj kao preduvjet kvalitativnih promjena vezanih za rodnu dimenziju procesa političkog odlučivanja. “Porast broja žena u politici treba shvatiti i kao normalan proces zbog promjena u ekonomskoj i društvenoj ulozi žena”, jedno je od ključnih objašnjenja većine znanstvenika koji se bave tim temama. Smiljana Leinert Novosel dodaje kako istraživači navode da su žene motiviranije u promoviranju ravnopravnijeg društva i „ženskih interesa“, vještije u „borbi“za određene političke prioritete i ciljeve. Naime, žene i muškarci prakticiraju različite uloge u društvu te stoga žene imaju uvid u neke probleme i teme, najčešće iz svakodnevnog života, koje muškarci nemaju.
Istodobno, zaključuje profesorica – kad žene uđu u politiku u većem broju, nastupaju promjene u reakcijama prema političarkama, promjene u načinu na koji one same djeluju, javlja se drukčiji stil komuniciranja, mijenja se karakter političkih odluka te općenito, kreira se novi imidž žena u politici i društvu. Međutim, uvijek ostaje dilema za političarke – ostati pri svom komunikacijskom stilu (najčešće su mekše u komunikaciji, usmjerene na odnose), ili se u određenoj mjeri prilagoditi dominantnom, „muškom“stilu (kompetitivnom, direktnom)? Profesorica zaključuje da praksa pokazuje uspješnost kombiniranja obaju stilova, ovisno o temi i atmosferi. Prave liderice na toj osnovi zadobivaju povjerenje i simpatije! Štoviše, takav stil i za političare donosi dodatne bodove među biračima. Prema tome, ostaje nadati se da će se ulaskom većeg broja žena u izvršnu vlast na svim razinama već na sljedećim lokalnim izborima promijeniti i stil političke komunikacije, ali i karakter politike u Hrvatskoj. Do tada bi bilo naivno rugati se Amerikancima kako eto tek sad imaju ženu potpredsjednicu.
molim vas kaj je napravila merkel osim što je gurnula njemačku za kraj u ponor