Početkom listopada ove godine napunit će se 25 godina od ujedinjenja Njemačke, događaja koji je u simboličkom, ali i praktičnom smislu označio kraj jedne i početak nove ere u Europi. Doduše, rušenje Berlinskog zida počelo je nešto ranije, no iako danas tek nekoliko njegovih manjih dijelova i dalje stoji u formi svojevrsnih muzejskih eksponata, zid je i dalje vidljiv. Možda ne na prvi pogled, možda ne na svakom mjestu, no ako se pogleda iz prave perspektive slika podijeljenog glavnog grada Njemačke – kao simbola podijeljene države – teško se može izbjeći. Njemački dnevnik Zeit nedavno je tako objavio noćnu sliku Berlina koju je snimio astronaut André Kuipers s Međunarodne svemirske stanice. Podjela je jasna već na prvi pogled, istočni Berlin sjaji žutim svjetlima, a zapadni zelenim. Uzrok je navodno prozaičan – različita tehnologija ulične rasvjete – no i iznimno simboličan. Tijekom posljednjih 25 godina Nijemci, uglavnom stanovnici razvijenog zapada, svake godine izdvajali su oko 100 milijardi eura kako takvih razlika ne bi bilo. Pa ipak, razlika ima, razlike su često velike i, što je možda najteža spoznaja, ne pokazuju trend smanjivanja. Pola stoljeća nakon ujedinjenja, istočni Nijemci i dalje žive lošije, rade više, ali slabije, zarađuju manje i umiru ranije od svojih zapadnih sunarodnjaka.
Impresivno, ali još nedovoljno
Pa je li onda proces unifikacije uspio? U ekonomskom smislu, ujedinjenje Zapadne Njemačke, diva globalnog tržišnog kapitalizma, s Istočnom Njemačkom, propalim sovjetskim paramarksističkim protektoratom, vjerojatno je jedna od najkompleksnijih i najfascinantnijih takvih procesa provedenih u novijoj povijesti čovječanstva. Hrvatskoj javnosti procjena učinaka tog procesa danas će vjerojatno biti zanimljiva zbog činjenica da je važnu ulogu u njemu odigrao bavarski ekonomski institut IFO koji trenutačno HDZ-u pomaže u stvaranju programa ekonomskog oporavka zemlje, no na dubljoj razini ujedinjenje Njemačke pokazatelj je koliko je ekonomska tranzicija jednog društva iz komunističkog uređenja u kapitalističko-demokratski sustav kompleksan i neizvjestan proces, čak i kad ga se provodi sustavno, planirano, disciplinirano i uz goleme količine novca. Pritom treba biti vrlo jasan: kumulativni rezultat 25 godina rada na integraciji istočne Njemačke uz razvijeniji zapad zemlje neosporno je impresivan. Još 1992. bivši DDR generirao je tek 3,2 posto njemačkog BDP-a. Danas ta brojka iznosi oko 12 posto. Novostvorena vrijednost po zaposleniku 1992. u istočnoj Njemačkoj bila je tek oko 25 posto one među radnicima na zapadu. Već 2008. godine popela se na 78 posto. Neki od istočnonjemačkih gradova i regija koji su još sredinom 90-ih bili gospodarske pustopoljine devastirane industrije, danas su ekonomski prosperitetni krajevi. Leipzig, Dresden, Jena i Erfurt razvijaju se znatnim tempom, Tiringija postaje snažan centar autoindustrije, a Saska sjedište više velikih tehnoloških kompanija. No, ti uspjesi ipak nisu ostvareni na razini cijele istočne Njemačke. Usprkos golemom uloženom novcu, ekonomski "output" po stanovniku na istoku je tek na oko 71 posto zapada, a ako se izuzme utjecaj javnog sektora i javne potrošnje još je niži. Udjel socijalnih doplataka u prosječnim prihodima kućanstava na istoku je 20 posto veći nego na zapadu. Je li se moglo postići više? To pitanje muči i njemačke građane, naročito one na zapadu koji su snosili trošak ujedinjenja. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju kako je na zapadu znatno niži postotak onih koji misle da je unifikacija prošla uspješno, no građani bivšeg DDR-a, pak, redovno su pesimističniji što se tiče stanja u državi. Političari, pak, karakteristično, uglavnom govore o tome da su završene "tri četvrtine posla". No, da su u procesu ujedinjenja učinjene brojne pogreške nitko ne spori. Jedna od najčešće spominjanih ona je o ishitrenom monetarnom ujedinjenju. Famozna zapadnonjemačka marka proglašena je službenom valutom bivšeg DDR-a već 1 srpnja 1990. Brojni ekonomski stručnjaci, uključujući i tadašnjeg guvernera Bundesbanke, tome su se protivili, no politički argumenti prevladali su nad ekonomskim. Konverzija istočnoeuropske marke učinjena je po tečaju 1:1, što je bilo izvrsno za građane, ali pogubno za gospodarstvo. Precjenjujući vrijednosti istočnoeuropske valute ionako tehnološki i organizacijski ruinirana tamošnja industrija preko noći je postala potpuno nekonkurentna. Uslijedilo je pola desetljeća deindustrijalizacije, a ekonomski planeri u novonastaloj situaciji nisu se snašli. Naime, novac za investicije nije bio problem – prikupljao se kroz niz nameta za solidarnost u zapadnoj Njemačkoj - no evidentno je da nije bilo jasno kako ga utrošiti da osigura dugoročno održiv ekonomski sustav. Ipak, dogodilo se upravo suprotno. Kako to obično biva, a očito ni Njemačka nije izuzeta od toga, ekonomski oporavak bivšeg DDR-a pokušavao se poticati ulaganjima u razvoj infrastrukture. Zanemarilo se pritom da je infrastruktura, nije li adekvatno iskorištena, često nepotreban trošak. Gradile su se pruge, ceste, komunikacijska infrastruktura, ulagalo u državne institucije, škole, fakultete i institute, samo da bi postalo jasno kako te građevine nemaju smisla bez ljudi koji će ih koristiti. A njih je sve manje.
Istječe pakt o solidarnosti
U prvih dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida oko dva milijuna Nijemaca iz istočnih pokrajina preselilo se na zapad, a kako taj dio zemlje ima i negativan prirodni prirast, ukupni broj stanovnika smanjio se još više. Njemačka država, koja je krajem 90-ih i početkom ovog tisućljeća potrošila milijarde eura na obnovu nekadašnjih komunističkih naselja i gradnju novih stambenih jedinica odjednom se našla u situaciji da je stanova bilo previše. Prema podacima koje je svojedobno objavio tjednik Spiegel, još 2010. bilo je oko milijun praznih stanova i kuća u istočnoj Njemačkoj. Nakon što je potrošila milijarde da ih sagradi i uredi, vlada je počela trošiti stotine milijuna da ih sruši. Golem novac potrošen je i na razne, u najmanju ruku egzotične investicije. Primjerice, i danas njemačka savezna vlada u bivšem DDR-u provodi bizarnu politiku subvencioniranja gradnje vodenih parkova. Takvih rekreativnih objekata za uživanje u vodenim sportovima u istočnoj Njemačkoj ima više od 90. Samo u pokrajini Brandenburg, objavio je Spiegel pozivajući se na istraživanje Sveučilišta u Kölnu, potrošeno je oko 170 milijuna eura za subvenciju gradnje takvih objekata. Problem je samo što sada zbog prevelikog kapaciteta i konkurencije rijetki među njima imaju dosta posjetitelja da bi bili isplativi. Zašto se ulazilo u takve projekte teško je danas zaključiti, no evidentno je da od početka unifikacije zapadni ekonomski planeri nisu potpuno razumjeli mentalitet i potrebe državljana DDR-a. Primjerice, bez obzira na brojne negativnosti komunističkog režima, DDR je svojim građanima omogućavao određenu razinu socijalne sigurnosti. Država je građanima omogućavala posao, ali i stan nakon što bi stupili u brak, te besplatnu zdravstvenu skrb, vrtiće, obrazovanje. Uobičajeno su radila oba roditelja. Rezonancije tog mentaliteta i dalje se u Njemačkoj vide kroz znatno veći postotak djece koja pohađaju vrtiće na istoku, nego na zapadu. Pa ipak, kada je ta socijalna mreža ukinuta mnogi se u novom sustavu nisu snašli, a nije im pružena ni adekvatna pomoć. Klasični primjer promašene politike na istoku bilo je i uvođenje tzv. poslova za jedan euro početkom prošlog desetljeća. Suočeni s dvostruko većom stopom nezaposlenosti u istočnom dijelu zemlje, u vladi su osmislili model kojim su svima bez posla garantirali dodatni prihod od jedan euro po satu – povrh uobičajenih socijalnih davanja – za obavljanje jednostavnih poslova, poput pomoćnih radnika u domovima za umirovljenike. Takvi poslovi bili su privremeni, no kako je u njih uvedena ogromna količina nezaposlenih radnika, ti ljudi s vremenom su potpuno isključeni iz sudjelovanja na tržištu rada i procesa usavršavanja svojih sposobnosti i ostali su potpuno ovisni o privremenim radnim aranžmanima.
U takvim okolnostima logično je da i dalje postoji jak trend selidbe na zapad, a ta činjenica prije ili kasnije pretvorit će se u strukturni problem koji neće biti lako riješiti. Već danas istraživanja pokazuju da više od 50 posto stanovnika istočne Njemačke o DDR-u ima umjereno pozitivan stav, a upravo tamo su i najjače radikalne političke stranke. Dapače, pomalo bizarno, upravo su u istočnoj Njemačkoj niknuli prvi masovniji pokreti građana usmjereni protiv useljenika, unatoč činjenici da doseljenika u tom dijelu zemlje ima višestruko manje nego na zapadu.
Možda pomalo i strogo, ali vrlo jasno situaciju je u jednom intervjuu definirao i Edgar Most, negdašnji čelnik istočnonjemačke državne banke i veliki protivnik politike subvencija: "Istok postaje stariji, siromašniji i gluplji". Situacija vjerojatno nije toliko crna, a Nijemci s istoka zemlje danas ipak žive daleko bolje nego u DDR-u. Ipak, ožiljci 45 godina komunizma duboki su i očito će biti vidljivi još dugo. Za četiri godine, 2019. isteći će famozni Pakt o solidarnosti – dokument kojim je savezna vlada istočnim pokrajinama garantirala financijsku pomoć. Već danas ekonomski stručnjaci poprilično su suglasni oko toga da do tada nijedna od tih pokrajina neće moći sama pokrivati svoje troškove bez pomoći. No, opet će im pomoći vlada. Samo, tranzicija bivšeg DDR-a neće završiti ni nakon tridesetak tisuća milijardi uloženih eura i 30 godina neograničene pomoći jedne od tehnološki najnaprednijih zemalja svijeta. Kakve je uopće šanse u tom procesu imala mala, siromašna i ratom devastirana Hrvatska?
>> Berlinski zid pao je samo za neke: Sedam država danas imaju manji BDP nego 1990.
>> 25 godina od smaknuća Ceaușescua: Rumunji smatraju da im je u diktaturi bilo bolje nego u EU
Komunizam je pao u cijelom svijetu ali je za sobom ostavio opako nasljeđe što i danas gledamo u Hrvatskoj.