U blizini Haife u Izraelu otvoren je stalni postav izložbe u spomen na Hannah Senesh (Szenes), rođene 1921. u Budimpešti, izraelskoj nacionalnoj heroini koju su nacisti likvidirali 1944. Na izložbi se, uz fotografije nastale za njezina života u Mađarskoj i kasnije u kibucu, našla i jedna fotografija snimljena 2012. godine u Međimurju, autora Luke Hercigonje iz Preloga.
– Za tu izraelsku pjesnikinju i antifašističku junakinju ne bih nikada znao da me prije nekoliko mjeseci nije kontaktirao organizator u vezi s mojom fotografijom rijeke Drave, koju je htio izložiti jer prikazuje jedan od njezinih biografski značajnih lokaliteta – pojašnjava Luka. Hannah je rođena u mađarskoj židovskoj obitelji.
“Sanjam o Eretz Israel”
Nakon školovanja, za vrijeme Drugog svjetskog rata emigrirala je u Palestinu, gdje se pridružila pokretu otpora protiv nacizma. Prema dostupnim podacima, posredstvom britanskih i izraelskih službi 1944. skočila je padobranom iz aviona iznad tadašnje Jugoslavije. Plan je bio da prijeđe u Mađarsku i uključi se u operaciju spašavanja mađarskih Židova koje su nacisti planirali deportirati u zloglasni logor Auschwitz. Hannah je, nažalost, uhićena na mađarskoj granici dok je prelazila rijeku Dravu kod naselja Podbrest u Međimurju, nedaleko od Preloga, gradića u kojem Luka živi.
Zatvorili su je i mučili jer je kod nje pronađen radioodašiljač, a skončala je pred streljačkim vodom. Pogubljena je 7. studenog 1944. U ćeliji u kojoj je provela posljednje dane života pronađena je pjesma koja završava stihovima: “Mogla sam imati dvadeset i tri idućeg srpnja. Kockala sam se na ono najvažnije. Kockice su bačene. Izgubila sam.” Luka kaže da je grobnica poslije prenesena u kibuc Sdot Yam kod Haife u Izraelu, gdje je sagrađen memorijalni centar u kojem je izložba i postavljena.
– Drago mi je da je i moja fotografija Drave, snimljena, koincidencijom, također 7. studenog, ali 2012., jedan od eksponata; ne zbog same fotografije nego zbog povijesnog događaja u koji je kontekstualizirana, kao detalj u priči o jednoj nama sasvim nepoznatoj sudbini, kakvih je u tim vremenima bilo mnogo – napominje Luka. Njezin otac Bela bio je proslavljeni autor i dramatičar koji je preminuo kad je imala šest godina. S trinaest je počela pisati dnevnik koji je potpuno sačuvan kao svjedočanstvo o njezinu životu.
“Danas mi je rođendan, imam osamnaest godina. Neprekidno me zaokuplja jedna ideja – Eretz Israel (Izraelska zemlja). Postoji samo jedno mjesto na zemlji u kojem nismo izbjeglice, nismo emigranti, kamo se vraćamo kući – Eretz Israel”, zapisala je u svom dnevniku.
Hannah je bila odlična sportašica i studentica. Nakon što je otišla iz Mađarske, upisala se u poljoprivrednu školu Nahalal. Majka Katherine, za koju je bila duboko vezana, ostala je sama u Budimpešti, u gradu u kojem je jedno vrijeme boravio zloglasni ratni zločinac Otto Adolf Eichman (1906. – 1962.), koji je bio zadužen za tzv. konačno rješenje židovskog pitanja. Povezao se s mađarskim fašistima i rukovodio transport Židova prema logorima. Hannah je jako bojala za majku. Brat Giora godinu dana ranije otišao je, srećom, na studij u Francusku.
Nije prekrila oči pred krvnicima
Hannah se po završetku poljoprivredne škole preselila u kibuc, sa željom da pomogne u izgradnji Izraelske Države. U jesen 1942. godine u kibuc su počele stizati informacije o stradavanju Židova u Europi. Pala je odluka da se oforme spasilačke jedinice koje će biti poslane u Europu, a 1944. Hannah se našla među vojnicima koji su trebali djelovati na području Jugoslavije, Mađarske, Čehoslovačke, Rumunjske i Austrije, i to s dvostrukom misijom.
Osim prikupljanja obavještajnih podataka za Britance, plan je bio i spašavanje Židova. Dvjesto četrdeset dječaka i djevojčica koji su odabrani za misiju prošlo je rigoroznu obuku, od padobranstva do baratanja oružjem i radioodašiljačima. Nakon obuke 26 ih je, kako se danas može doznati u memorijalnom centru, krenulo na put u Kairo. Među njima bile su samo dvije žene. Jedna je bila Hannah. Na samom kraju dnevnika piše da mora otputovati u Egipat, kao vojnikinja.
Nakon nekoliko mjeseci provedenih s partizanima, prešla je mađarsku granicu i pala u ruke mađarske policije koja ju je bez pogovora isporučila Gestapu. Mučili su je, no nije izdala svoje suborce, a ostala je hrabra i kad su joj zatvorili majku i zaprijetili da će ju smaknuti. Nakon što je osuđena na smrt, odbila je tražiti pomilovanje i prekriti oči pred krvnicima. Uskoro je Crvena armija stigla pred vrata Budimpešte, a šest mjeseci kasnije Njemačka se predala. Od 26 padobranaca, sedam se nije vratilo kući. Iza Hannah ostao je svežanj pjesama i dnevnik.
Zionistička ww2 prića je puna laži i kleveta