Živi zid ima pravo na dječje bolesti, no ne i na ozbiljnu dijagnozu

Očekivanja od prvog velikog okupljanja članova i pristaša Živog zida ove subote bila su golema.

Premda itekako prepoznatljiva u Saboru, treća politička snaga u Hrvatskoj do toga je dana najširoj javnosti, svojim potencijalnim glasačima, bila prepoznatljiva tek u tragovima, povremenim bljeskovima, zbog poprilično nejasne političke agende, osim već prepoznatljivih protestnih i antiestablišmentskih poruka. Koliko su uspješne, bjelodano pokazuju statistike prema kojima je Ivan Vilibor Sinčić danas drugi najpopularniji političar u zemlji, dok je Živi zid na 14 posto rejtinga te i dalje nezadrživo raste, dišući SDP-u za vrat. Na svom prvom kongresu u Lisinskom, u svom prvom masovnom izlasku iz virtualnog u realni svijet, jasno su demonstrirali kako ne misle tavoriti u opoziciji cijeli svoj politički vijek, štoviše.

Javnosti su predstavili svog premijera, Sinčića, ali i članove buduće vlade, podcrtali već znano da Živi zid neće koalirati s drugim parlamentarnim strankama, no sada je konačno jasno i to da nitko neće koalirati s njima jer je program ove stranke posve nepomirljiv s programima drugih stranaka. No, je li istodobno pomirljiv s ukusom hrvatskih birača? Jer, angažmanom protiv dužničkog ropstva, djelovanjem u korist siromašnih, obespravljenih i poniženih ljudi, nije bilo teško pridobiti simpatije javnosti, no osim 1500 pristaša u Lisinskom, koliko još birača u sebi može pomiriti legalizaciju marihuane, protivljenje obveznom cijepljenju, ukidanje fiskalizacije i Ustavnog suda, odustajanje od eura, zabranu isključivanja vode i struje zbog neplaćenih računa te izlazak iz NATO-a i Europske unije?

Samo ovo potonje Hrvatsku bi koštalo do neslućenih razmjera, o čemu svjedoči slučaj ni jednostavnog ni jeftinog Brexita, koji je rezultirao egzodusom brojnih stranih korporacija koje su na mah napustile Ujedinjeno Kraljevstvo i svoja sjedišta preselile na druge europske destinacije. Što je s milijardama eura iz europskih fondova koje su Hrvatskoj na raspolaganju, koji su dosad ostavili na životu brojne male poduzetnike ali i lokalne zajednice, što je sa sudbinom Pelješkog mosta kojeg Europska unija obilato financira, što je s ionako bijednom investicijskom klimom i tvrtkama koje izvoze na europsko tržište... tržište od pola milijarde ljudi? Ekipa iz Živog zida svojim potencijalnim biračima duguje podosta objašnjenja, među ostalim i tko će izlaskom iz NATO saveza, u slučaju ratne ugroze, pomoći Hrvatskoj, tko će je naoružavati, tko joj stati na granice, u konačnici, tko će dovršiti posao s izraelskim “šesnaesticama”? Budući ministar vanjskih poslova Ivan Pernar?

Napori Živog zida da se neokolonijalni i sluganski model promjeni u proaktivnu politiku koja će Hrvatsku učiniti istinski suverenom zemljom svakako su pohvalni, ali kako protiv volje 67 posto birača koji su se na referendumu 2012. izjasnili za pristupanje Europskoj uniji, u međuvremenu naviklih na putovanja praktički bez granica, na razmjene studenata, na protok roba i radne snage? Misli li jurišati na vlast, Živi zid ima pravo na dječje bolesti, no ne i na ozbiljnu dijagnozu.