Vjerojatno nisam jedini kojega preplaši količina stvari koje su na prodaju. Svaki dućan ima stotine majica, hlača, jogurta, bilježnica, ogrlica, satova (otkud toliko satova u gradu?), proteinskih napitaka, organskog voća, kondoma (dućan samo s kondomima!), balona (i s balonima?!), tenisica, sendviča. Od silnog izbora, ja nerijetko odlazim iz dućana praznih ruku, blago nervozan. Znanstvenici to zovu terorom previše izbora. Ja vjerujem da živim u tiraniji previše izbora. No vidim da se ljudi veoma brzo i uspješno navikavaju na život u tom carstvu. S velikim sam zanimanjem pratio svoju suputnicu u busu koja je dobrih sat i pol pregledavala na tisuće ukrasa za kosu (ukosnice, gumice, rajfovi) koji su se slijevali niz njezin mobitel. U jednom trenutku počelo je djelovati umirujuće pa sam zaspao. Ona je, vjerujem, nastavila. Jučer, dok sam tražio tenisice, pored mene je prošao dječak od nekih deset godina u novim tenisicama Balenciaga koje je vjerojatno prerastao dok je prešao cestu. Bila je to slika novog vremena poslije globalne ekonomske krize, doba obilja. No da bi se jedan logo tako bezobrazno presijavao na dječjem stopalu, tisuće ljudi mora biti izbrisano, pogurano na margine, nevidljivo. Ta činjenica stvara određenu nelagodu oko tenisice, ali je čini i utoliko prestižnijom, mračnijom. Drugim riječima, dječje je stopalo nevino, i tenisica je možda nevina, ali sustav koji je stavio baš tu tenisicu na baš to stopalo je bolno nepravedan.
Nije samo više stvari nego je i više šopinga. Internet je promijenio način na koji kupujemo i način na koji doživljavamo stvari. Znanstvenici su utvrdili da kupovina, budući da je doživljavamo kao nagradu, oslobađa doze endorfina, hormona sreće u naš organizam. S vremenom kupujemo zbog endorfina. Online kupovina oslobađa endorfin dva puta, jednom kada kupimo i još jednom, malo kasnije, kada otvaramo paket koji nam je stigao poštom. Internet je prepun videa s ljudima koji otvaraju kutije, vade stvari i oduševljeno reagiraju. Prije nekog vremena sjedio sam s nekoliko novih mama koje su se žalile da su im djeca ovisna o tim tzv. unboxing videima. Upozorio sam ih na lučenje endorfina, ali novo roditeljstvo više problema vidi u špricanoj jabuci, šećeru i glutenu nego u benignom videu koji oslobađa isti hormon kao i ecstasy. Novi načini kupovine stvaraju dojam da nas sustav i tržište konstantno nagrađuju za naš naporan i, često, potplaćen posao. Sustav je to kao iz radionice Djeda Mraza koji sada radi 365 dana u godini, čak i nedjeljom. Donosi nam poklone na kućnu adresu – jer smo bili dobri. Katkad nam tako na kućnu adresu stižu ljubavnici/e, McDonald’s i kočija, ovaj, taksi. Sve zato što smo dobri i jer smo sve to zaslužili. Novac je izbačen iz kalkulacije. Bliže smo magiji nego što smo ikada bili. Mali potez kažiprstom i stvari stižu. Kao iz bajke. Više nije: stoliću, prostri se, nego: ormaru, napuni se! Mali smo Harry Potteri kapitalizma. Avada Kedavra i mahnemo prstom. Ubijamo tako sve nedaće, korumpiranu šeficu, samoću, prekid i taj mračni, mračni osjećaj besmislenosti.
A gdje su stvari, tu caruju i luksuzne stvari, ti mali mračni predmeti žudnje. Sada ih možemo otplaćivati i na 6, 12 ili 24 rate. Drugim riječima, luksuzne su stvari sada dostupnije. To više nisu dvije mjesečne plaće za torbicu nego dvanaest malih obroka, malenih nagrada za naporan rad. Luksuz se putem društvenih mreža slijeva preko milijuna ekrana, ulazi u dnevne sobe, u jadne podstanarske stanove, djeluje kao Xanax za depresije i anksioznosti svakodnevnog života. Luksuz je imaginarij, mašta našeg vremena. On je imidž, slika koja se konstruira i živi, online i offline. Svaka druga mašta eliminirana je i nepoželjna. I dakako, za sustav opasna. Luksuz je jedini odbljesak stvarnosti o kojemu možemo i smijemo maštati. Luksuz je referencijska točka za naše mentalne slike. Prikazi obilja i luksuza vjerojatno su u samoj srži ove zapadnjačke kulture. U svakom muzeju može se spotaknuti o bizarne slike fazana, šipaka, voća, kunića, krzna ili slika po zidovima, zlata i srebra ili kobasica. No tada su luksuz i prikazi luksuza bili gotovo jednako ekskluzivni i služili su za izazivanje ljubomore svoje okoline. Nešto poslije prikazi obilja postaju dostupni svima, u reklamama, časopisima, na TV-u. Prikazi luksuza pripali su svima, ali sam luksuz ostao je privilegij bogatih. Sada, prikaz luksuza trpa se u nekoliko sekundi videa kakve influencerice ili PR agenta, u snimku neke večeri ili sličnog eventa. A luksuz je postao dostupan svakome, navodno, uz samo malo odricanja. I dakako, pozitivne afirmacije, kako tvrdi jedna ultrabogata žena koju pratim na Instagramu. Ona je svoje bogatstvo pozitivno afirmirala iz rastave. Jedini problem s luksuzom je što može biti smrtonosan. On proizvodi zavist, a zavist postaje militantna u vremenima nepravednim poput ovih. Marija Antoaneta izgubila je glavu samo zbog mašte revolucionara. Oni nisu, kao mi sada, imali pristup luksuznim zabavama, večerama i druženjima. Mi imamo. I gore je nego što smo mogli zamisliti. ‘Samo treba misliti pozitivno’ je ‘neka jedu kolače’ našeg vremena.
Ipak, okrutan svijet dokazuje nam suprotno. Za neke ni najpozitivnije mišljenje ni najuzornije vladanje neće biti nagrađeno. Krajem lipnja svijetom se proširila vijest o stanju koncentracijskih logora za djecu na granici SAD-a i Meksika. Na stotine djece odvojeno je od roditelja i odvedeno u ustanove granične kontrole. Tamo su ostavljeni bez sapuna, četkice za zube, dekice i madraca, pelena i osnovne medicinske skrbi. Dakle, bez najnužnijeg. Djeca su ostavljena bez ičega, bez ijedne stvari. Gledam neugodno svjedočenje jedne od upraviteljica ustanove koja kaže da oni nisu dužni omogućiti luksuzne predmete i da to nigdje nije specifično navedeno. Sudac ju je prekinuo rekavši da napravi razliku između mirisnog, luksuznog sapuna i najobičnijeg sapuna. Banalnost zla Hanne Arendt ponovno je zabljesnula u sudnici. U svijetu luksuza i obilja zaboravili smo na ono najnužnije. Djeci nisu gasili svjetla po noći, spavala su na betonu, pokrivena folijom. A čak i dok sam čitao tu zastrašujuću vijest, taj bankrot humanizma, uz margine ekrana prostrla se reklama za dekice i ljetovanje. Iz EU s veseljem smo primili vijest da proizvodi svuda moraju biti isti i jednaki. Neće više Nutella iz istočne Europe biti nekakav proizvod drugog reda. Sada zakon određuje da svaki proizvod ima svoja puna prava, ma gdje se našao i kamo ga sudbina poslala. Proizvodi su tako zaštićeni, osigurani i oduševljeno dočekivani. Proizvodi važniji i vredniji od ljudi, od ljudi što plutaju Sredozemnim morem, od djece što vrište u vlastitim govnima, od ljudi što se nađu na putu novoj tenisici Balenciaga.
Ostaje nam samo nada da ćemo i mi ljudi (svi ljudi!) jednoga dana biti jednako vrijedni i jednako važni kao i sve te stvari koje nas okružuju. Nadamo se prije nego što nas te stvari uguše.