'Živimo u Hrvatskoj, a pokapamo se u Srbiji. Zašto? Ne pitaj, previše je to komplicirano'

Nikakvog putokaza na glavnoj cesti nema, tek neuočljivo skretanje ulijevo kroz šumarke, dva i pol kilometra od granice, uz Dunav, vodi putnika namjernika prema salašima. Oko nas tišina, nevjerojatna tišina. Prekida je samo zujanje traktora na njivi u daljini, u magli. Kada se kroči u Kenđiju, ravno se nastavlja asfaltom, a desno je prteni put na kojem gradski automobil stenje, propada i proklizava pa je najbolje nastaviti pješice. Podne je, blato se lijepi na cipele, noge postaju olovno teške.

– Trebali ste doći ujutro, dok je još smrznuto, sad je popustilo – dočekuje nas mladić u dvorištu pa prepušta ocu. Šest pasa lavežom prati nenadane goste. Gazda Šandor Perželt i njegov sin, ujedno mu i imenjak, cijepaju drva. Supruga Ilonka i kći Judit motaju se po kuhinji, dok baka Verona krcka orahe. Oni su najmlađi stanovnici Kenđije, hrvatskog teritorija sa srpske strane Dunava. Prostire se na gotovo tisuću hektara plodne nizine i gustih šuma. Izdvojeni je dio mjesta Batina, pripada općini Draž. Šumama, vodama i instalacijama opet upravljaju vojvođanske tvrtke. I tako je od rata, kada je rečeno da granica bude sredinom rijeke. Adresu u Kenđiji imaju 24 Mađara i Hrvata, no samo njih 12 ondje i stanuje. Žive mahom od poljoprivrede.

Zemlja je rodna, pšenica je kod njih, ponose se Kenđijci, “dvostruko veća nego drugdje”, no moraju biti čarobnjaci da na njoj zarade. Stvarnost im je, naime, puna apsurda. U dvorištu poljoprivrednika Šandora Perželta parkiran je stari traktor Ferguson belomanastirskih tablica, no u štali mu je šest krava sa srpskim markicama na ušima. Stoku su morali prijaviti u Somboru jer, među ostalim, veterinar iz Batine k njima ne može doći, ne smije prenijeti lijekove.

Baki Veroni 83 su godine, sjeća se ljepših vremena kada su imali i školu. Živi od hrvatske mirovine

Zbrka u istoj obitelji

Polja na kojima siju kukukuz, pšenicu i soju su hrvatska pa je Ilonka na svoje ime u Baranji registirala obiteljsko gospodarstvo. Iako za njih dobiju hrvatske poticaje, svoje žitarice ili sir i vrhnje ne mogu prevesti preko granice pa ih prodaju u Bezdanu. No, da bi i to mogli, život je prisilio Šandora da zatraži srbijansko državljanstvo. I on je otvorio OPG, ali njegov je prijavljen u Srbiji.

Proizvedu 60-ak kilograma sira tjedno, a na bezdanskoj tržnici zarade 400 dinara ili, preračunato, 24 kune po kilogramu. Dok na štandu čeka kupce, Šandoru ne smije pomagati supruga jer je strana državljanka pa je to, praktički, ilegalan rad u inozemstvu.

– Ja imam samo hrvatsko državljanstvo pa ne mogu prodavati u Srbiji, platili bismo visoku kaznu – prikazuje nam ona. Da si olakša život, i Ilonka je predala zahtjev za srbijansko državljanstvo, no procedura je dugotrajna pa je još na čekanju.

Sin i kći su im rođeni u Somboru i imaju dvojno državljanstvo. Oni su, zapravo, Mađari pa se šale kako im je u kući cijela zbrka. – A što možete... – smiješeći se kaže Šandor dok u rukama drži metalnu ploču s kućnim brojem, ispod kojega piše “Batina Kenđija”.

Šale se oni već na svoj račun, postali su ravnodušni. Nisu oni, sliježu ramenima, ni pisali apsurdne zakone, a u konačnici, ne mogu ništa. Prije svakih izbora sjate se na kenđijske salaše političari. No, kada odu, stanovnici se vraćaju surovoj stvarnosti.

– Pitali su jednom što bi nam trebalo, tražili smo da asfaltiraju tih 700 metara ceste do našeg imanja, to bi nam pomoglo – prepričava nam Ilonka. – Ne mogu, valjda, prevesti kamen preko granice – pokušava Šandor objasniti zašto i danas do njihovih vrata vodi blatni put.

Namirnice Kenđijci donose iz Bezdana, jednako je udaljen kao i Batina, ali u njihove trgovine barem ne nose osobne iskaznice ili, prije, putovnice. – Pet je kilometara i do Batine i do Bezdana. Nisam nikada mjerio korake, ali koliko sam puta pješke došao, mogao sam komotno – nostalgično će Šandor.

Stariji žive od hrvatske mirovine, a po nju moraju preko granice jer poštar tamo ne zalazi. Tko prvi ode, donese poštu za sve. – Stigne li neka hitna pošiljka, jave telefonski. Šaljemo li mi nešto žurno, odemo ipak u Batinu jer iz Bezdana bi putovalo i mjesec dana – ističe on.

Čestitke i pisma, dodaju, ionako rijetko pišu. Jednostavnije im je slati SMS poruke ili Skypeom razgovarati s prijateljima i rodbinom. I Kenđija se, naime, informatizirala. Nemaju puno koristi ni od hrvatskog zdravstvenog osiguranja jer u njihovu kraju liječnika nema.

– Nismo, srećom, bolesni – na to će Ilonka. Razboli li se, pokucat će na vrata liječniku privatniku u Somboru, jednostavnije joj je to, a i jeftinije. I pokop u Baranji bio bi prekompliciran. No, zato im za pogreb u drugoj državi nitko ne traži nikakve dokumente pa za posljednje počivalište češće biraju Bezdan.

Naučili su, kažu naši sugovornici, živjeti s tim problemima jer izbora baš i nemaju. A mogu li, u svem tom kaosu, i preživjeti od svoga rada? – Moramo! – uglas će Perželtovi, kod kojih nema, dojma smo, puno kukanja i pesimizma.

Šandor je rođen 1958., a Ilonka 1960., oboje su odrasli u Kenđiji. Nisu tih godina bili pusti salaši, čula se dječja cika, odzvanjalo je čak i školsko zvono. Škola je, pak, zatvorena šezdesetih godina. – Pamtimo mi i bolja vremena! – dobacuje, onako usput, 83-godišnja Verona, dok čisti orahe napadale s njihovih sedamdesetak stabala.

Unuci su joj osnovnu školu završili u Bezdanu jer djeca ne smiju sama preko granice. Zvuči nevjerojatno, ali nitko ih, prisjećaju se roditelji, nije ni tražio i pozivao na upis u prvi razred. Judit je 19-godišnjakinja, izučila je za kuharicu u Somboru, a osam godina stariji njezin brat Šandor završio je školu za turističkog tehničara u mađarskom centru u Osijeku. Nezaposleni su. Djevojka je jedno vrijeme radila na kruzeru na Dunavu, no vratila se kući.

Ribiči se svađaju zbog granice

– Sin baš i nema neku veliku želju otići odavde – kaže otac.

– Teško je ostaviti Kenđiju. I ja sam se vratila. Studirala sam mađarski jezik i književnost u Novom Sadu pa prekinula, nije Šandor “kriv”, tek smo se kasnije oženili. Nije lako objasniti što nas veže, sigurno priroda – iskreno će majka.

Lijepo je ondje ljeti pa i gosti vole svraćati, nisu usamljeni. Kuća im je uz sami dunavski rukavac, Judit iz dvorišta hrani labudove dok se brčkaju u vodi. Znali su se tu, pričaju nam, hrvatski i srpski ribiči posvaditi jer je i na njemu sredina granica. No, riba ne poznaje granice, ona pliva malo na jednu, malo na drugu stranu, pa tko je uhvati.

Hrvatska policija ne prelazi Dunav, a u to područje ne ulazi ni srbijanska jer je to hrvatski teritorij. Isto je i s vatrogascima, pa su jednom čovjeku izgorjeli gospodarski objekti

Na drugoj strani Kenđije, kamo vodi asfalt, dom je Ivana Strikovića. Na leđima mu je 89 godina, polako i oprezno hoda, no još, govori nam, može skrbiti o kokošima koje su mu, uza psa, praktički jedino društvo. Sam je, supruga je umrla prije 18 godina, a djeca su se odselila. Živi od hrvatske mirovine po koju ga svaki mjesec voze u Batinu. Jednom godišnje otputuje i do Osijeka, za to plati 200 kuna, četvrtinu mirovine. Nije rođen u Kenđiji, ali doselio se davne 1950. Otjerala ga je nakratko ledena poplava 1956., a te se katastrofe i danas živo sjeća.

– Nismo imali ni prijevoz pa su nam iz Bezdana poslali deset zaprežnih kola, tovarili smo što smo stigli. Treći je dan sve stradalo, voda nam je uništila kuću. Kad se povukla, uspjeli smo pokupiti samo crijepove – prisjeća se Striković. Tri se puta, dodaje, selio, tri puta za života kuću gradio.

– Sviđalo mi se oduvijek u Kenđiji, volio sam ribariti, bio sam i lovac – nadovezuje se.

Pamćenje ga dobro služi pa nam redom nabraja i sve hrvatske dužnosnike i političare koji su posljednjih desetak godina prošli kroz njihovo mjesto. – Sve će napraviti, rekli su, a nikada ništa. Bijedni smo mi i jadni, ni tu ni tamo – rezimira stišćući u ruci hrvatsku osobnu iskaznicu. Raj je to, pak, za bespravnu gradnju, vikendica je barem 270, a niču još od 1991.

– Nitko na njih ne plaća porez. Ma nisu to vikendice, to su prave vile od po 200 kvadrata, s videonadzorom i žicom! – opisuje Šandor Šipoš, donačelnik općine Draž, pa tako, katastarski gledano, i kenđijski.

Ivan Striković u Kenđiju se doselio 1950., a ondje se i oženio. Danas živi sam, supruga mu je umrla prije 18 godina, a djeca su se odselila

– Kenđija je ni na nebu ni na zemlji, oaza bezakonja i divljine – kaže on s neskrivenom gorčinom. Nije sporno, ističe, da je to hrvatska zemlja, hrvatsko tlo. – Možda sam, priznajem, kivan i na hrvatske vlasti što su se uljuljale pa godinama nisu činile ništa da se to pitanje riješi. Srbija se sprema za ulazak u Europsku uniju, sazreli su uvjeti za pregovaranje – ističe.

Traže rupe u zakonu

Granica sredinom Dunava je privremeno rješenje, no to “privremeno”, upozorava i osječko-baranjski župan Vladimir Šišljagić, traje već više od 20 godina.

– Da bi preživjeli, ti su ljudi prisiljeni tražiti rupe u zakonu. Hitno se treba, na državnoj razini, pristupiti rješavanju tog problema, a u međuvremenu, omogućiti stanovnicima sva prava koja im pripadaju kao hrvatskim građanima – poručuje župan Šišljagić.

Reagirala je nedavno i Zajednica povratnika Hrvatske, a poslali su pisma ministrima Vlahi Orepiću i Davoru Ivi Stieru.

– Pravo je vrijeme da eksperti za granice dviju država pokušaju to riješiti dogovorom, što mislimo da je moguće jer tijela državne i lokalne vlasti Republike Srbije ne polažu nikakva prava na taj teritorij, niti njihova policija ulazi u taj prostor. Jedino što se događa na području koje se zove Kenđija je divlja gradnja kuća i vikendica i bespravna sječa šuma – upozorili su iz ZPH u pismu ministru Stieru.

Prije je ovdje bilo 900 ljudi

Traže, među ostalim, da se Kenđijcima dopusti prijenos i prodaja proizvoda u njihovoj domovini. U suprotnom će “i onaj mali preostali broj Hrvata”, uvjereni su, “prijeći na srpsko državljanstvo”. Iz aktualnih carinskih propisa, pojasnimo, proizlazi da bi tu robu svaki put trebalo fitopatološki pregledati, i upravo je to kamen spoticanja.

Na 600 hektara oranica prije Domovinskog rata, uspoređuju, živjelo je čak 900 stanovnika. Svoje meso, mlijeko, žitarice desetljećima su prodavali na tržnicama u Batini, Belom Manastiru i Osijeku.

U tome im ni danas ne prave probleme na srpskoj granici, nego hrvatska policija svojim građanima s hrvatskim dokumentima ne dopušta prijevoz robe, napisali su, nadalje, u pismu Vlahi Orepiću. Upozoravaju i na upitnu sigurnost tih građana.

Hrvatska policija ne prelazi Dunav, a ne ulazi tamo ni srbijanska policija jer, kažu, to je hrvatski teritorij. Isto je i s vatrogascima, zbog čega su jednom stanovniku izgorjeli gospodarski objekti, naveli su još jedan apsurd.

Inače, Hrvatska na lijevoj strani Dunava ima 10.000 hektara zemlje, dok Srbiji katastarski pripada oko 1000 hektara na desnoj, hrvatskoj strani te moćne rijeke.

>>Kako je Ivica Dačić kao Miloševićev glasnogovornik komadao države

>>Ovako je Beograđanin u Zagrebu zaštitio svoj automobil

>> Mađarski ledolomac probio led na Dunavu