Život bez pokrića kao što je moj, najteži je život

Život Vukovarca Tomislava Purina crnim je slovima ispisan još 1979. Tada je bio bezbrižni 25-godišnjak kojemu je jedan nesretni skok u more zauvijek oduzeo bezbrižnost i obilježio život. No, slomljena kralježnica i doživotna presuda na invalidska kolica bile su tek uvertira u sve kasnije godine. Zastrašujući rat u Vukovaru, smrt oca i život koji je visio o tankoj niti, Tomislava su prepustili sudbini koja mu se nikad više nije osmjehnula. Sam, nepokretan i utučen, taj još uvijek mladi čovjek u Domu za stare i nemoćne u zagrebačkom Maksimiru, bez imalo nade u bolje sutra, sa 280 kuna jedva preživljava svaki sljedeći dan:

Otvorene rane
- Već 29 godina sam u invalidskim kolicima, 100-postotni sam invalid. Do rata sam još nekako živio, jer su otac i majka brinuli o meni. Kad je počeo rat, do 1. listopada bili smo u svojoj kući u Vukovaru, a tada smo otišli u sklonište Borovo komerca. Tamo smo bili desetak dana, a kako sam ja imao strašnih urinarnih problema, morali su me smjestiti u vukovarsku bolnicu. U ono vrijeme prioritetno je bilo spašavati živote boraca koje su svake minute dovozili u bolnicu, a bolničkog je osoblja bilo premalo.

Meni su se dekubitusi po tijelu već počeli pretvarati u žive i otvorene rane. U vukovarskoj bolnici sam ostao do pada Vukovara, nakon čega me je UNPROFOR položio na zadnje sjedište autobusa do Brčkog, a od Brčkog do Našica smo išli kamionima. U Našicama su nas ostavili u bolnici, ali kako je nama nekolicini život visio o koncu, pod granatama su nas prevezli do u Zagreb u bolnicu u Draškovićevoj, gdje su mi spasili život. U toj sam bolnici bio tri i pol mjeseca. Imao sam otvorene dekubituse 10 x 20 cm i jaku upalu, zbog čega su mi morali amputirati testise - prisjeća se Tomislav.

- Iz bolnice u Draškovićevoj premješten sam na dva i pol mjeseca u bivšu vojnu bolnicu u Dubravi, a nakon toga sam tri i pol godine bio na oporavku u Varaždinskim toplicama - priča Tomislav, kojemu je zlosretna sudbina jednom davno oduzela tijelo, a potom i dom, oca i kakav-takav život.

- Otac je umro u Vukovaru za vrijeme opsade, a majku su smjestili u dom jer je bila sve manje pokretna. Ja sam za to vrijeme potpuno oduzet boravio u toplicama, gdje su me pokušavali rehabilitirati da bih mogao sjediti u invalidskim kolicima. Paralelno s mojom rehabilitacijom pojavio se i problem mog smještaja. U Vukovar se više nisam imao gdje vratiti, a bližio se i kraj termina za oporavak - govori Tomislav, koji nakon toplica smješten u Dom za stare i nemoćne u Maksimiru, u kojem sada živi već 14 godinu.

Ni za smještaj
- Moj smještaj u domu koji iznosi 2800 kuna pokrivali su iz Fonda kralja Zvonimira, tako da sam ja od 2500 kuna mirovine mogao kupovati neophodne lijekove koje ne pokriva HZZO, donje rublje i higijenske potrepštine. Na žalost, nakon tri godine taj fond je ukinut i moja mirovina više nije dostatna ni za troškove smještaja u domu, a kamoli za sve ostalo bez čega ne mogu živjeti - ispričao nam je tužan i očajan Tomislav. Razliku za dom plaća mu Centar socijalne skrbi, a sve ostalo - nitko.